PORTAL KOJI POSTAVLJA PITANJA
dok postoji pravo jačega, nitko neće biti siguran niti za košulju (Ante Starčević)
|
Vanja Zlatovic
3 h · Podijeljeno s publikom Javno
DOBRO JUTRO 28.4.2024.
Meni se moj otac povjeravao, koliko je morao i znao, koliko mu je i trebalo a ne kao dio nekog programa koji mi je namijenio. Ja sam rano osjetio da njegova građanska i austrijska, pomalo i kafkijanska figura ne previše snalažljivog ali izvrsnog intelektualca nije svemoćna niti može biti, da smo mi s iste strane granice vječnog sraza sustava i pojedinca u kojoj je sustav nedosljedan i vitalistički ultimativan kiklop a mi smo njegovi taoci koji se naspram te velemoći snalaze u svojim i tako nesavršenim individualitetima. Mi slušamo Rossinija, mi volimo plavo cvijeće, mi se donekle i ne damo ali nismo vječni niti je vlastima za vjerovati. Nije u tome bilo defetizma ili nihilizma, on je samo i iz unutarnje nužde u meni za rana vidio i suazilanta iz suhog i silnog svijeta sazdanog na moći... protiv kojeg nismo dobro stajali. To me jest formiralo, njemu je oduzelo u mojim očima numinozni karakter oca kao figure nekog vladara i patrijarha ali mi je udahnulo i kapacitet buntovnog empata... ja ljude razumijem, ne volim ih previše, ponekad mi se i zgade ali ih razumijem. Pa i sebe sve jednako. Konačno, kako on u mojim očima nije nosio krunu ja autoritete nikada nisam volio niti priznavao a i sam nisam želio biti autoritet, ta mi se čežnja čini oblikom bolesti i slabosti za uspavane i pojednostavljene ljudske prirode koje žive u nižim sferama i sefirotima zamišljenog drveta života ili kako god to zvali i opisali. Pa i kršćanskim u čiju sam izvornu sliku svijeta uvijek i makar intuitivno vjerovao. Ima i Diogena iz Sinope u ovome.
Eto, nedjelja je, malo i drukčija jer se približila prvome svibnju i onim preživjelim običajima spajanja neradnih dana iz vremena druge Jugoslavije i kad su ljudi masovno odlazili na skijanje, klati svinje ili šetati pored mora, u svoje džepove udobnosti koje im je društveni prešutni dogovor nudio i njegov kalendarski itenerer. Meni je nedjelja najprivlačnija kao introspektivna, kao unutarnje mirilo, to nije nikako nespojivo sa zvukom kuhinjskog porculana i mirisom juhe nego dapače ali je i introvertirajuće i blisko, ja se i svojoj ženi povjeravam do u potpunosti i to je stvar unutarnje higijene i ventilacije, konačno i vama sestre i braćo se u svojim jutarnjim obraćanjima ja povjeravam, donekle to ljudi vide i kao vrst hrabrosti više nego neopreza.
Vidite, kad god bi slušao Beniamina Giglija kad pjeva iz Biserara Del tempio al limitar ...ja sam tjerao sve oko sebe da i oni slušaju jer mi se činilo lijepo i važno, eto tako je i ovo, moje male jutarnje ispovijedi su ujedno i propovijedi.
Dobro vam jutro svima, svi smo tek kesteni na rešetki koje kestenar život trese i okreće dok traju. Nitko nije više niti manje od toga.
Vanja Zlatovic
3 h · Podijeljeno s publikom Javno
DOBRO JUTRO 28.4.2024.
Meni se moj otac povjeravao, koliko je morao i znao, koliko mu je i trebalo a ne kao dio nekog programa koji mi je namijenio. Ja sam rano osjetio da njegova građanska i austrijska, pomalo i kafkijanska figura ne previše snalažljivog ali izvrsnog intelektualca nije svemoćna niti može biti, da smo mi s iste strane granice vječnog sraza sustava i pojedinca u kojoj je sustav nedosljedan i vitalistički ultimativan kiklop a mi smo njegovi taoci koji se naspram te velemoći snalaze u svojim i tako nesavršenim individualitetima. Mi slušamo Rossinija, mi volimo plavo cvijeće, mi se donekle i ne damo ali nismo vječni niti je vlastima za vjerovati. Nije u tome bilo defetizma ili nihilizma, on je samo i iz unutarnje nužde u meni za rana vidio i suazilanta iz suhog i silnog svijeta sazdanog na moći... protiv kojeg nismo dobro stajali. To me jest formiralo, njemu je oduzelo u mojim očima numinozni karakter oca kao figure nekog vladara i patrijarha ali mi je udahnulo i kapacitet buntovnog empata... ja ljude razumijem, ne volim ih previše, ponekad mi se i zgade ali ih razumijem. Pa i sebe sve jednako. Konačno, kako on u mojim očima nije nosio krunu ja autoritete nikada nisam volio niti priznavao a i sam nisam želio biti autoritet, ta mi se čežnja čini oblikom bolesti i slabosti za uspavane i pojednostavljene ljudske prirode koje žive u nižim sferama i sefirotima zamišljenog drveta života ili kako god to zvali i opisali. Pa i kršćanskim u čiju sam izvornu sliku svijeta uvijek i makar intuitivno vjerovao. Ima i Diogena iz Sinope u ovome.
Eto, nedjelja je, malo i drukčija jer se približila prvome svibnju i onim preživjelim običajima spajanja neradnih dana iz vremena druge Jugoslavije i kad su ljudi masovno odlazili na skijanje, klati svinje ili šetati pored mora, u svoje džepove udobnosti koje im je društveni prešutni dogovor nudio i njegov kalendarski itenerer. Meni je nedjelja najprivlačnija kao introspektivna, kao unutarnje mirilo, to nije nikako nespojivo sa zvukom kuhinjskog porculana i mirisom juhe nego dapače ali je i introvertirajuće i blisko, ja se i svojoj ženi povjeravam do u potpunosti i to je stvar unutarnje higijene i ventilacije, konačno i vama sestre i braćo se u svojim jutarnjim obraćanjima ja povjeravam, donekle to ljudi vide i kao vrst hrabrosti više nego neopreza.
Vidite, kad god bi slušao Beniamina Giglija kad pjeva iz Biserara Del tempio al limitar ...ja sam tjerao sve oko sebe da i oni slušaju jer mi se činilo lijepo i važno, eto tako je i ovo, moje male jutarnje ispovijedi su ujedno i propovijedi.
Dobro vam jutro svima, svi smo tek kesteni na rešetki koje kestenar život trese i okreće dok traju. Nitko nije više niti manje od toga.
3 h · Podijeljeno s publikom Javno
DOBRO JUTRO 28.4.2024.
Meni se moj otac povjeravao, koliko je morao i znao, koliko mu je i trebalo a ne kao dio nekog programa koji mi je namijenio. Ja sam rano osjetio da njegova građanska i austrijska, pomalo i kafkijanska figura ne previše snalažljivog ali izvrsnog intelektualca nije svemoćna niti može biti, da smo mi s iste strane granice vječnog sraza sustava i pojedinca u kojoj je sustav nedosljedan i vitalistički ultimativan kiklop a mi smo njegovi taoci koji se naspram te velemoći snalaze u svojim i tako nesavršenim individualitetima. Mi slušamo Rossinija, mi volimo plavo cvijeće, mi se donekle i ne damo ali nismo vječni niti je vlastima za vjerovati. Nije u tome bilo defetizma ili nihilizma, on je samo i iz unutarnje nužde u meni za rana vidio i suazilanta iz suhog i silnog svijeta sazdanog na moći... protiv kojeg nismo dobro stajali. To me jest formiralo, njemu je oduzelo u mojim očima numinozni karakter oca kao figure nekog vladara i patrijarha ali mi je udahnulo i kapacitet buntovnog empata... ja ljude razumijem, ne volim ih previše, ponekad mi se i zgade ali ih razumijem. Pa i sebe sve jednako. Konačno, kako on u mojim očima nije nosio krunu ja autoritete nikada nisam volio niti priznavao a i sam nisam želio biti autoritet, ta mi se čežnja čini oblikom bolesti i slabosti za uspavane i pojednostavljene ljudske prirode koje žive u nižim sferama i sefirotima zamišljenog drveta života ili kako god to zvali i opisali. Pa i kršćanskim u čiju sam izvornu sliku svijeta uvijek i makar intuitivno vjerovao. Ima i Diogena iz Sinope u ovome.
Eto, nedjelja je, malo i drukčija jer se približila prvome svibnju i onim preživjelim običajima spajanja neradnih dana iz vremena druge Jugoslavije i kad su ljudi masovno odlazili na skijanje, klati svinje ili šetati pored mora, u svoje džepove udobnosti koje im je društveni prešutni dogovor nudio i njegov kalendarski itenerer. Meni je nedjelja najprivlačnija kao introspektivna, kao unutarnje mirilo, to nije nikako nespojivo sa zvukom kuhinjskog porculana i mirisom juhe nego dapače ali je i introvertirajuće i blisko, ja se i svojoj ženi povjeravam do u potpunosti i to je stvar unutarnje higijene i ventilacije, konačno i vama sestre i braćo se u svojim jutarnjim obraćanjima ja povjeravam, donekle to ljudi vide i kao vrst hrabrosti više nego neopreza.
Vidite, kad god bi slušao Beniamina Giglija kad pjeva iz Biserara Del tempio al limitar ...ja sam tjerao sve oko sebe da i oni slušaju jer mi se činilo lijepo i važno, eto tako je i ovo, moje male jutarnje ispovijedi su ujedno i propovijedi.
Dobro vam jutro svima, svi smo tek kesteni na rešetki koje kestenar život trese i okreće dok traju. Nitko nije više niti manje od toga.
Vanja Zlatovic
3 h · Podijeljeno s publikom Javno
DOBRO JUTRO 28.4.2024.
Meni se moj otac povjeravao, koliko je morao i znao, koliko mu je i trebalo a ne kao dio nekog programa koji mi je namijenio. Ja sam rano osjetio da njegova građanska i austrijska, pomalo i kafkijanska figura ne previše snalažljivog ali izvrsnog intelektualca nije svemoćna niti može biti, da smo mi s iste strane granice vječnog sraza sustava i pojedinca u kojoj je sustav nedosljedan i vitalistički ultimativan kiklop a mi smo njegovi taoci koji se naspram te velemoći snalaze u svojim i tako nesavršenim individualitetima. Mi slušamo Rossinija, mi volimo plavo cvijeće, mi se donekle i ne damo ali nismo vječni niti je vlastima za vjerovati. Nije u tome bilo defetizma ili nihilizma, on je samo i iz unutarnje nužde u meni za rana vidio i suazilanta iz suhog i silnog svijeta sazdanog na moći... protiv kojeg nismo dobro stajali. To me jest formiralo, njemu je oduzelo u mojim očima numinozni karakter oca kao figure nekog vladara i patrijarha ali mi je udahnulo i kapacitet buntovnog empata... ja ljude razumijem, ne volim ih previše, ponekad mi se i zgade ali ih razumijem. Pa i sebe sve jednako. Konačno, kako on u mojim očima nije nosio krunu ja autoritete nikada nisam volio niti priznavao a i sam nisam želio biti autoritet, ta mi se čežnja čini oblikom bolesti i slabosti za uspavane i pojednostavljene ljudske prirode koje žive u nižim sferama i sefirotima zamišljenog drveta života ili kako god to zvali i opisali. Pa i kršćanskim u čiju sam izvornu sliku svijeta uvijek i makar intuitivno vjerovao. Ima i Diogena iz Sinope u ovome.
Eto, nedjelja je, malo i drukčija jer se približila prvome svibnju i onim preživjelim običajima spajanja neradnih dana iz vremena druge Jugoslavije i kad su ljudi masovno odlazili na skijanje, klati svinje ili šetati pored mora, u svoje džepove udobnosti koje im je društveni prešutni dogovor nudio i njegov kalendarski itenerer. Meni je nedjelja najprivlačnija kao introspektivna, kao unutarnje mirilo, to nije nikako nespojivo sa zvukom kuhinjskog porculana i mirisom juhe nego dapače ali je i introvertirajuće i blisko, ja se i svojoj ženi povjeravam do u potpunosti i to je stvar unutarnje higijene i ventilacije, konačno i vama sestre i braćo se u svojim jutarnjim obraćanjima ja povjeravam, donekle to ljudi vide i kao vrst hrabrosti više nego neopreza.
Vidite, kad god bi slušao Beniamina Giglija kad pjeva iz Biserara Del tempio al limitar ...ja sam tjerao sve oko sebe da i oni slušaju jer mi se činilo lijepo i važno, eto tako je i ovo, moje male jutarnje ispovijedi su ujedno i propovijedi.
Dobro vam jutro svima, svi smo tek kesteni na rešetki koje kestenar život trese i okreće dok traju. Nitko nije više niti manje od toga.
Vanja Zlatovic
46 min · Podijeljeno s publikom Javno
DOBRO JUTRO 26.4.2024.
Petak dolazi kao cimer iz zajedničke studenske sobe koji iz grada donosi paket od svojih i nešto para, uvijek kao olakšanje pa i kad je radni. Znaš da će doći ali se ipak iznenadiš. Onda taj alegorijski petak i ti jedete krumpirušu i punim ustima razgovarate i on ti priča kako su stric i strina ostali do sad u Bosanskom Brodu i sad su, u povratku za Stuttgart svratili do njega. Baba poslala. A ti odgovaraš- ima se do tamo što i voziti. Ah, E klasa, šestak, karavan. To je petak, kad bi išli opisati petak nekom "kako razveseli petak".
Moj je vikend uvijek radni, bar na neke od načina na koje sam i ja radan. Radan nije za hvaliti se, to ima notu uzaludnosti i nedovršenosti...radni su ljudi iz nužde a možda i iz uvjerenja ali to je slično. Ljudi su radni kao što su debeli, tobože jer im nije važno ali ti znaš da lažu i da bi radije da nisu. Eto ti sad.
Marijana je shvatila da dvije porculanske ploče koje sam ugradio imaju jači sjaj od drugih, da nisu od iste fele, to kad smo počinjali ona ne bi shvatila a sad jest. Iskustvo je opasna stavka. Ne kaže ona to kao prigovor, kaže onako usput, veselo, čak sa simpatijom, podmuklo bez namjere. Kaže kao ...eto, nisi savršen, kao da je to dobro ne biti savršen. Ja reagiram...naravno, kao Albanac kad mu opsuješ što ne smiješ. Ali mi smo ljudi topli i zaljubljeni i ja nisam čekićem porazbijao pod nego ću naći u Com-adriji posebno sredstvo koje će to s lakoćom...Tenax, iz Verone je proizvod gdje sam sto puta bio i trgovao. Naravno to neće uspjeti i ja ću naći porculan kakav treba i ove izbiti pa čekati hoće li primijetiti da više nisu sjajnije. Čehov, to bi Čehov tako isto opisao. Čehov zna kako to ide.
Petkom ovaj svijet, pali svijet, dunjaluk, on gleda kako da iz grma iskoči i nešto hoće od mene što ću ja s prezirom odgoditi za ponedjeljak, pali svijet to radi da bi mi inficirao vikend ali ne uspije i te se lampice pale tek u nedjelju oko ručka. To je metafizički boj za vikend, radni vikend jer je svaki moj dan radni.
Dobro vam jutro. Vidite...dok je ovako, životno i ljudsko, znači da smo živi i da je dobro. Drukčije bi značilo da nas je netko prebacio u Matriks ili da smo, ne daj Bože, umrli ali ne znamo. A nije. Sve je tu, petak je, ne može biti bolje nego što jest. Ne bi valjalo, tako se to kaže- da je bolje ne bi valjalo. Narod je mudar ali to zaboravljaju.Vanja Zlatovic
45 min · Podijeljeno s publikom Javno
DOBRO JUTRO 26.4.2024.
Petak dolazi kao cimer iz zajedničke studenske sobe koji iz grada donosi paket od svojih i nešto para, uvijek kao olakšanje pa i kad je radni. Znaš da će doći ali se ipak iznenadiš. Onda taj alegorijski petak i ti jedete krumpirušu i punim ustima razgovarate i on ti priča kako su stric i strina ostali do sad u Bosanskom Brodu i sad su, u povratku za Stuttgart svratili do njega. Baba poslala. A ti odgovaraš- ima se do tamo što i voziti. Ah, E klasa, šestak, karavan. To je petak, kad bi išli opisati petak nekom "kako razveseli petak".
Moj je vikend uvijek radni, bar na neke od načina na koje sam i ja radan. Radan nije za hvaliti se, to ima notu uzaludnosti i nedovršenosti...radni su ljudi iz nužde a možda i iz uvjerenja ali to je slično. Ljudi su radni kao što su debeli, tobože jer im nije važno ali ti znaš da lažu i da bi radije da nisu. Eto ti sad.
Marijana je shvatila da dvije porculanske ploče koje sam ugradio imaju jači sjaj od drugih, da nisu od iste fele, to kad smo počinjali ona ne bi shvatila a sad jest. Iskustvo je opasna stavka. Ne kaže ona to kao prigovor, kaže onako usput, veselo, čak sa simpatijom, podmuklo bez namjere. Kaže kao ...eto, nisi savršen, kao da je to dobro ne biti savršen. Ja reagiram...naravno, kao Albanac kad mu opsuješ što ne smiješ. Ali mi smo ljudi topli i zaljubljeni i ja nisam čekićem porazbijao pod nego ću naći u Com-adriji posebno sredstvo koje će to s lakoćom...Tenax, iz Verone je proizvod gdje sam sto puta bio i trgovao. Naravno to neće uspjeti i ja ću naći porculan kakav treba i ove izbiti pa čekati hoće li primijetiti da više nisu sjajnije. Čehov, to bi Čehov tako isto opisao. Čehov zna kako to ide.
Petkom ovaj svijet, pali svijet, dunjaluk, on gleda kako da iz grma iskoči i nešto hoće od mene što ću ja s prezirom odgoditi za ponedjeljak, pali svijet to radi da bi mi inficirao vikend ali ne uspije i te se lampice pale tek u nedjelju oko ručka. To je metafizički boj za vikend, radni vikend jer je svaki moj dan radni.
Dobro vam jutro. Vidite...dok je ovako, životno i ljudsko, znači da smo živi i da je dobro. Drukčije bi značilo da nas je netko prebacio u Matriks ili da smo, ne daj Bože, umrli ali ne znamo. A nije. Sve je tu, petak je, ne može biti bolje nego što jest. Ne bi valjalo, tako se to kaže- da je bolje ne bi valjalo. Narod je mudar ali to zaboravljaju.
Vanja Zlatovic
45 min · Podijeljeno s publikom Javno
DOBRO JUTRO 26.4.2024.
Petak dolazi kao cimer iz zajedničke studenske sobe koji iz grada donosi paket od svojih i nešto para, uvijek kao olakšanje pa i kad je radni. Znaš da će doći ali se ipak iznenadiš. Onda taj alegorijski petak i ti jedete krumpirušu i punim ustima razgovarate i on ti priča kako su stric i strina ostali do sad u Bosanskom Brodu i sad su, u povratku za Stuttgart svratili do njega. Baba poslala. A ti odgovaraš- ima se do tamo što i voziti. Ah, E klasa, šestak, karavan. To je petak, kad bi išli opisati petak nekom "kako razveseli petak".
Moj je vikend uvijek radni, bar na neke od načina na koje sam i ja radan. Radan nije za hvaliti se, to ima notu uzaludnosti i nedovršenosti...radni su ljudi iz nužde a možda i iz uvjerenja ali to je slično. Ljudi su radni kao što su debeli, tobože jer im nije važno ali ti znaš da lažu i da bi radije da nisu. Eto ti sad.
Marijana je shvatila da dvije porculanske ploče koje sam ugradio imaju jači sjaj od drugih, da nisu od iste fele, to kad smo počinjali ona ne bi shvatila a sad jest. Iskustvo je opasna stavka. Ne kaže ona to kao prigovor, kaže onako usput, veselo, čak sa simpatijom, podmuklo bez namjere. Kaže kao ...eto, nisi savršen, kao da je to dobro ne biti savršen. Ja reagiram...naravno, kao Albanac kad mu opsuješ što ne smiješ. Ali mi smo ljudi topli i zaljubljeni i ja nisam čekićem porazbijao pod nego ću naći u Com-adriji posebno sredstvo koje će to s lakoćom...Tenax, iz Verone je proizvod gdje sam sto puta bio i trgovao. Naravno to neće uspjeti i ja ću naći porculan kakav treba i ove izbiti pa čekati hoće li primijetiti da više nisu sjajnije. Čehov, to bi Čehov tako isto opisao. Čehov zna kako to ide.
Petkom ovaj svijet, pali svijet, dunjaluk, on gleda kako da iz grma iskoči i nešto hoće od mene što ću ja s prezirom odgoditi za ponedjeljak, pali svijet to radi da bi mi inficirao vikend ali ne uspije i te se lampice pale tek u nedjelju oko ručka. To je metafizički boj za vikend, radni vikend jer je svaki moj dan radni.
Dobro vam jutro. Vidite...dok je ovako, životno i ljudsko, znači da smo živi i da je dobro. Drukčije bi značilo da nas je netko prebacio u Matriks ili da smo, ne daj Bože, umrli ali ne znamo. A nije. Sve je tu, petak je, ne može biti bolje nego što jest. Ne bi valjalo, tako se to kaže- da je bolje ne bi valjalo. Narod je mudar ali to zaboravljaju.
On je kupio tu vespu '64 kad je počeo raditi u Đuri Đakoviću, iste godine kad na San Remu pjeva Gigliola Cinquetti Non ho L'eta, bijelu onu vespu koja i danas i čim ga otvori ispadne iz albuma na njihovoj fotografiji, nekako nepozvano i nepokorno ispadne ..pa ju gospođa Cvitković podiže polako s poda na šlingani stoljnjak gotovo prijekorno. Puhne u taj izblijedili papir da ga ne dotakne i dodatno ne ošteti. Prođe to tako, i ne osvrne se. On je njoj ostao taj zvuk i ta nježna drskost koje više nema na svijetu. I mojeg je sentimenta sve manje i nestat će ga potpuno. Pa i ne treba ga.
V.Z. Odjek
V.Z. Odjek
DOBRO JUTRO 7.4.2024.
Noć me subotnja uvijek probudi naglo i prerano, kao laktom. Prorade u meni i zaiskre neki u meni ugrađeni moždani ciklotroni, šume oni i tresu a meni se učini da mi govore na uho i "zapiši ti svoje riječi da ne odlete". Pa poslije čitaj.
Ovu sam fotografiju snimio u petak na dnu Mesničke i malo je doradio balansirajući bojom i s još nešto varijabli, prikazuje moju toplu a zabrinutu spoznaju da je moj svijet, moj unutarnji svijet, formiran i ostao u okviru tjeskobne ljepote, na rubu vulkana kako bi to dobro nazvao zabludjeli i lažljivi Nietzsche, dobar pjesnik a loš mislilac. Žuri časna vjerojatno na misu u Varšavsku, mlad čovjek u svojoj svakodnevnoj žurbi na posao i s posla i svi prolaze bremeniti svojim mislima i svi u srcu nose stijenj iste kozmičke svijeće.
Da još traju, nataložile se u kostima i u kožu se utisnule svojim otrovnim pijeskom .. ona vremena što smo ih zvali nekad olovnim, slično ih zvali kao u filmu von Trotte, vremena napetosti, rana, graničnih rampi i podjela, jedne svjetske tjeskobe i dugih željezničkih kompozicija s bornim kolima i regrutima, vremena koja tek mogu na neko vrijeme nestati ali se opet vrate. Vremena loših vijesti i kolportera, ukletih bubnjara i mazala, epoleta, zaklinjanja u mir i onih zaraslih bunkera koja ta vremena ostavljaju za sobom. Sjetim se i svojih ranih dana...
Trajne frizure, na televiziji Balkanske igre u Staroj Zagori, Zana Nimani, betonski i armirani neboderi "rakete" u, tada, Leskovačkoj 10-16. Knjiga o Kerubinu Šegviću još uvijek nepodobna i tečaj puške s gađanjem iz M-48 na Dotršćini, kakav cinizam. A ja sam sanjao veliku ljubav, sanjao sam riječne brodove, rastanke, Cvetaeve, neki svijet slobodan od konzumnog cinizma i sve se to sad odvija i sliježe i opet oblači kao da je život jedna cijev obložena iznutra ogledalom koja stvara i opredjeljuje što duša šapće u noćima bez zvijezda. Da. Pa i bolno i meko i tvrdo kao bukva.
Dobro vam jutro, mi smo fascikli istih arhiva i različitih čežnji, stanovnici istih magli i zabluda, močvara i limesa i stoljeća. I stanovnici unajmljenih stanova po Njemačkoj, posjetitelji mostarskih dućana, prolaznici zagrebačkih i banjalučkih ulica...atomi istih i prešućenih, izmijenjenih i uljepšanih povijesti i cenzura.
Noć me subotnja uvijek probudi naglo i prerano, kao laktom. Prorade u meni i zaiskre neki u meni ugrađeni moždani ciklotroni, šume oni i tresu a meni se učini da mi govore na uho i "zapiši ti svoje riječi da ne odlete". Pa poslije čitaj.
Ovu sam fotografiju snimio u petak na dnu Mesničke i malo je doradio balansirajući bojom i s još nešto varijabli, prikazuje moju toplu a zabrinutu spoznaju da je moj svijet, moj unutarnji svijet, formiran i ostao u okviru tjeskobne ljepote, na rubu vulkana kako bi to dobro nazvao zabludjeli i lažljivi Nietzsche, dobar pjesnik a loš mislilac. Žuri časna vjerojatno na misu u Varšavsku, mlad čovjek u svojoj svakodnevnoj žurbi na posao i s posla i svi prolaze bremeniti svojim mislima i svi u srcu nose stijenj iste kozmičke svijeće.
Da još traju, nataložile se u kostima i u kožu se utisnule svojim otrovnim pijeskom .. ona vremena što smo ih zvali nekad olovnim, slično ih zvali kao u filmu von Trotte, vremena napetosti, rana, graničnih rampi i podjela, jedne svjetske tjeskobe i dugih željezničkih kompozicija s bornim kolima i regrutima, vremena koja tek mogu na neko vrijeme nestati ali se opet vrate. Vremena loših vijesti i kolportera, ukletih bubnjara i mazala, epoleta, zaklinjanja u mir i onih zaraslih bunkera koja ta vremena ostavljaju za sobom. Sjetim se i svojih ranih dana...
Trajne frizure, na televiziji Balkanske igre u Staroj Zagori, Zana Nimani, betonski i armirani neboderi "rakete" u, tada, Leskovačkoj 10-16. Knjiga o Kerubinu Šegviću još uvijek nepodobna i tečaj puške s gađanjem iz M-48 na Dotršćini, kakav cinizam. A ja sam sanjao veliku ljubav, sanjao sam riječne brodove, rastanke, Cvetaeve, neki svijet slobodan od konzumnog cinizma i sve se to sad odvija i sliježe i opet oblači kao da je život jedna cijev obložena iznutra ogledalom koja stvara i opredjeljuje što duša šapće u noćima bez zvijezda. Da. Pa i bolno i meko i tvrdo kao bukva.
Dobro vam jutro, mi smo fascikli istih arhiva i različitih čežnji, stanovnici istih magli i zabluda, močvara i limesa i stoljeća. I stanovnici unajmljenih stanova po Njemačkoj, posjetitelji mostarskih dućana, prolaznici zagrebačkih i banjalučkih ulica...atomi istih i prešućenih, izmijenjenih i uljepšanih povijesti i cenzura.
I LIJEVIH I DESNIH IMA I STOKE I ODLIČNIH ALI NAJBOLJE JE BITI STROG I SUMNJIČAV PREMA SEBI PA SVOJIMA (par riječi o mizoginiji, ćudoređu, ravnopravnosti i kako god tko zvao da se ne naginje u vožnji na suvozačko mjesto)
Matanić je bio glavosječa lijeve i urbane svjetonazorske Hrvatske što miriši na ptičje mlijeko, obraćao se u polemici nervozno i von oben kako se stalež radnika u kulturi i treba obraćati krezubicamam i ženskim i muškim, eto pade kao neki hrvatski Lekić ili bar na tu stranu. Naša javnost nikako ne uviđa da mizoginija, nasrtljivost, cinizam i drugo u paketu ne žive samo u jednom miljeu, niti onom zlosretnog Kovačevića i ispadima raznih Hranića i drugog viteštva konzervativne lige nego i ove kozmopolitske i humane, ali i obratno je jednako. Pedofila, za primjer, ima na obje strane podjednako a najviše u obitelji, na procesijama i na paradama ponosa tek iza i podjednako.
Index je po staroj navadi objavio seriju tekstova s njegovim fotografijama nagrđenim i izobličenim da potkrijepe i vizualno pohotnika, zadnje je tako dorađivan glavni državni odvjetnik i mrska hadezenjara Turudić. Bilo je i fotografija istog čovjeka u kojima je uljepšavan kao Earl Grey ali Index....to je za konjsku dlaku manje užasno nego Narod haer (ne za dvije konjske dlake nego jednu), to je informativno smeće koje jedino zna blasfemirati i tavoriti na jerryspringerskom budalašenju.
U svom viteškom obraćanju prožetom isprikom i kajanjem, priznanjem i uticaja droge i alkohola, primljen je on od strane svoje publike izuzetno toplo, isprika je prihvaćena i samo jedan dio tvrde ženske opcije je nije prihvatio, isti onaj koji je zarežao nedavno na Ferića, oba vragolana su u osnovnom slični, bili su trojanski konji onoga protiv čega su se borili pa je neka kap prelila čašu... zapravo nisu bili trojanski konji nego su bili iskreni borci a ne "ubačeni", greška je u drugome. I problem je u drugome. Postali su obijesni i presigurni, to pedigre "naše šilježe" radi od svakoga pa bio taj biskup ili reperska zvijezda.
Problem je u tome da je dugo i iz svega jasno da je ideološka legitimacija tek površina ali lažnog vojnog invalida ne napadaš da ne ispadneš četnik, tako i ovo...ono što je na desnoj polutki " ako ti ne valja idi u Srbiju" to je u lijevoj " a bolji ti je vjerojatno Stepinac".
Desingerica je mizogin kao govedo i tjera maloljetnice da na koncertu simuliraju felatio na mikrofonu ali deder reci nešto i ispast ćeš srbomrzac, dakle nećeš reći ništa.
Problem je i u tome da se najgrublje prakse u svakom, ne samo pitanju mizoginije, fakturiraju uvijek i isključivo ideološkim neprijateljima. Nije to samo "ako si protiv teorije otuđenja onda imaš zlatnu karticu za pizdarije" to je za sve i svuda. A ljudi su karakterni ili ne, možda smo svi između ali opet. Od muškaraca i osim ..eto, s lijeve strane Smoje, Mandića, Malnara i drugih, pa kad Tomica nije htio primiti Flander na razgovor kad ju je rušila Severina ko fol u općem interesu onda se nije čulo glasa da je to mizogin postupak jer je ona bila neprijatelj...to što je ona ustanovila prvi SOS telefon dok su njeni rušitelji pjevali "muškaraca je tona i volim miris kamiona" je vrijedilo koliko i što je neki Informbiro guy jurišao na naciste, nisi naša i šlus.
Osobno mislim da to što zovu patrijarhat, ima smisla to tako zvati, predstavlja circulus vitiosus opasan i neudoban za sve. Ne za sve jednako tvrd iako niti suicid nakon femicida nije na odmet shvatiti kao informaciju. Potreba za kontrolom signalizira osjećaj nemoći, kontroler zna da gubi i da gubi jer nije ispunio zadatak pa će zato ostati sam i ponižen.
Koncept očekivanja moći i isticanja moći muškarca kao njegove ulaznice u odnos je povezan i ključan. Moći ne (samo) nad ženom nego ukupno.
Spasonosno je muškarcu i odnosu moći se pomiriti s ograničenjima, ne vidjeti vlastitu potvrdu kroz dominaciju (opet ukupno a ne samo pred ženom ) i biti kao takav prihvaćen. Spasonosno je ženi ne tražiti dokazivanje i moć kroz muškarca i biti kao takva prihvaćena.
Suboraštvo unutar odnosa je daleko najbolji pristup ali traži puno samorazumijevanja. Ono je preduvjet razumijevanja druge strane i cjeline.
Ja sam kasnih 90-ih znao i kretao se u krugu elite tadašnjih hadezenjara, nisam bio njihov ali sam bio u nekim krugovima prisutan. Ti su krugovi imali svoje gadove u pitanju razvrata ali i one koji to nisu bili niti u tragovima pa i otvoreno su progonili ponašanja ovih prvih. Htjeli to priznati ili ne, tadašnji ministar obrane je bio žestok antirazvratnik i s njim je bilo nemoguće da neka žena ima problema da će ju zvati na jahtu ili će izgubiti posao, dakle nije se zvalo u ponoć "po cure " ili nalagalo da se peče janje ako je ovaj mogao naići. I Vera Stanić je bila žena koja bitno više drži do dostojanstva žena i ljudi ukupno od sisačke županice. Bilo je i sasvim obratnih slučajeva i kome su ti slučajevi smetali je bilo "neka ide u Srbiju ako mu smeta", ja sam izašao uz negodovanje iz svog društva jer nisam htio ići kod jednog na njegovu novu vikendicu na Kordunu, ispao sam mekušac što je svojevrsni nonsens. Oni su mislili da je to nehrvatski stav a ja da je baš hrvatski.
Tako vam je u svemu, osobno znam i žene i muškarce i ovakve i onakve, nisu niti muškarci sve krivi. Iskreno, žene ja i izbjegavam već duže vrijeme da preveniram nesporazume i moji su stavovi o odnosima muškaraca i žena s vremenom postajali i postali nepopularni i tvrdi.
Zalaganje za neku društvenu vrijednost ili protiv neke društvene nepravde nekome mogu priznati onda kad ne pristupa tome paušalno i na način da spominje negativnu urođenost.
Muško nasilje nad ženama jest društveni a ne pojedinačni problem jer dakeko pretežu slučajevi u kojima je muškarac nasilnik a žena žrtva - ali nikako nije urođeno. To je izuzetno važno, ta razlika, ne postoji urođena sklonost nasilju.
Ne postoji niti spolom niti svjetonazorski uvjetovana sklonost nasilju nad ženama pa su su od nje izuzeti pristaše progresivnih ili konzervativnih uvjerenja, tobože prvi jer su napredni a drugi jer su prožeti toplinom obiteljskih vrijednosti, ima i žena koje su apostolat sustavne mizoginije sva sila...eto onih koje podržavaju surogat majčinstvo ili industriju seksa.
Postoji i objektivizacija tijela suprotnog i svog spola kao ponižavajući kult i kod muškaraca i kod žena još kako.
Ali i dalje je nasilje nad ženama još uvijek nerješiv društveni problem.
Tako da ..inbox do tri riječi i jednom, kolegici rađe zvati taksi nego ju voziti i kad je usput i ne komentirati izgled niti ženski niti muški. I znati da je najbolje misliti da su tvoji gori od njihovih.
Matanić je bio glavosječa lijeve i urbane svjetonazorske Hrvatske što miriši na ptičje mlijeko, obraćao se u polemici nervozno i von oben kako se stalež radnika u kulturi i treba obraćati krezubicamam i ženskim i muškim, eto pade kao neki hrvatski Lekić ili bar na tu stranu. Naša javnost nikako ne uviđa da mizoginija, nasrtljivost, cinizam i drugo u paketu ne žive samo u jednom miljeu, niti onom zlosretnog Kovačevića i ispadima raznih Hranića i drugog viteštva konzervativne lige nego i ove kozmopolitske i humane, ali i obratno je jednako. Pedofila, za primjer, ima na obje strane podjednako a najviše u obitelji, na procesijama i na paradama ponosa tek iza i podjednako.
Index je po staroj navadi objavio seriju tekstova s njegovim fotografijama nagrđenim i izobličenim da potkrijepe i vizualno pohotnika, zadnje je tako dorađivan glavni državni odvjetnik i mrska hadezenjara Turudić. Bilo je i fotografija istog čovjeka u kojima je uljepšavan kao Earl Grey ali Index....to je za konjsku dlaku manje užasno nego Narod haer (ne za dvije konjske dlake nego jednu), to je informativno smeće koje jedino zna blasfemirati i tavoriti na jerryspringerskom budalašenju.
U svom viteškom obraćanju prožetom isprikom i kajanjem, priznanjem i uticaja droge i alkohola, primljen je on od strane svoje publike izuzetno toplo, isprika je prihvaćena i samo jedan dio tvrde ženske opcije je nije prihvatio, isti onaj koji je zarežao nedavno na Ferića, oba vragolana su u osnovnom slični, bili su trojanski konji onoga protiv čega su se borili pa je neka kap prelila čašu... zapravo nisu bili trojanski konji nego su bili iskreni borci a ne "ubačeni", greška je u drugome. I problem je u drugome. Postali su obijesni i presigurni, to pedigre "naše šilježe" radi od svakoga pa bio taj biskup ili reperska zvijezda.
Problem je u tome da je dugo i iz svega jasno da je ideološka legitimacija tek površina ali lažnog vojnog invalida ne napadaš da ne ispadneš četnik, tako i ovo...ono što je na desnoj polutki " ako ti ne valja idi u Srbiju" to je u lijevoj " a bolji ti je vjerojatno Stepinac".
Desingerica je mizogin kao govedo i tjera maloljetnice da na koncertu simuliraju felatio na mikrofonu ali deder reci nešto i ispast ćeš srbomrzac, dakle nećeš reći ništa.
Problem je i u tome da se najgrublje prakse u svakom, ne samo pitanju mizoginije, fakturiraju uvijek i isključivo ideološkim neprijateljima. Nije to samo "ako si protiv teorije otuđenja onda imaš zlatnu karticu za pizdarije" to je za sve i svuda. A ljudi su karakterni ili ne, možda smo svi između ali opet. Od muškaraca i osim ..eto, s lijeve strane Smoje, Mandića, Malnara i drugih, pa kad Tomica nije htio primiti Flander na razgovor kad ju je rušila Severina ko fol u općem interesu onda se nije čulo glasa da je to mizogin postupak jer je ona bila neprijatelj...to što je ona ustanovila prvi SOS telefon dok su njeni rušitelji pjevali "muškaraca je tona i volim miris kamiona" je vrijedilo koliko i što je neki Informbiro guy jurišao na naciste, nisi naša i šlus.
Osobno mislim da to što zovu patrijarhat, ima smisla to tako zvati, predstavlja circulus vitiosus opasan i neudoban za sve. Ne za sve jednako tvrd iako niti suicid nakon femicida nije na odmet shvatiti kao informaciju. Potreba za kontrolom signalizira osjećaj nemoći, kontroler zna da gubi i da gubi jer nije ispunio zadatak pa će zato ostati sam i ponižen.
Koncept očekivanja moći i isticanja moći muškarca kao njegove ulaznice u odnos je povezan i ključan. Moći ne (samo) nad ženom nego ukupno.
Spasonosno je muškarcu i odnosu moći se pomiriti s ograničenjima, ne vidjeti vlastitu potvrdu kroz dominaciju (opet ukupno a ne samo pred ženom ) i biti kao takav prihvaćen. Spasonosno je ženi ne tražiti dokazivanje i moć kroz muškarca i biti kao takva prihvaćena.
Suboraštvo unutar odnosa je daleko najbolji pristup ali traži puno samorazumijevanja. Ono je preduvjet razumijevanja druge strane i cjeline.
Ja sam kasnih 90-ih znao i kretao se u krugu elite tadašnjih hadezenjara, nisam bio njihov ali sam bio u nekim krugovima prisutan. Ti su krugovi imali svoje gadove u pitanju razvrata ali i one koji to nisu bili niti u tragovima pa i otvoreno su progonili ponašanja ovih prvih. Htjeli to priznati ili ne, tadašnji ministar obrane je bio žestok antirazvratnik i s njim je bilo nemoguće da neka žena ima problema da će ju zvati na jahtu ili će izgubiti posao, dakle nije se zvalo u ponoć "po cure " ili nalagalo da se peče janje ako je ovaj mogao naići. I Vera Stanić je bila žena koja bitno više drži do dostojanstva žena i ljudi ukupno od sisačke županice. Bilo je i sasvim obratnih slučajeva i kome su ti slučajevi smetali je bilo "neka ide u Srbiju ako mu smeta", ja sam izašao uz negodovanje iz svog društva jer nisam htio ići kod jednog na njegovu novu vikendicu na Kordunu, ispao sam mekušac što je svojevrsni nonsens. Oni su mislili da je to nehrvatski stav a ja da je baš hrvatski.
Tako vam je u svemu, osobno znam i žene i muškarce i ovakve i onakve, nisu niti muškarci sve krivi. Iskreno, žene ja i izbjegavam već duže vrijeme da preveniram nesporazume i moji su stavovi o odnosima muškaraca i žena s vremenom postajali i postali nepopularni i tvrdi.
Zalaganje za neku društvenu vrijednost ili protiv neke društvene nepravde nekome mogu priznati onda kad ne pristupa tome paušalno i na način da spominje negativnu urođenost.
Muško nasilje nad ženama jest društveni a ne pojedinačni problem jer dakeko pretežu slučajevi u kojima je muškarac nasilnik a žena žrtva - ali nikako nije urođeno. To je izuzetno važno, ta razlika, ne postoji urođena sklonost nasilju.
Ne postoji niti spolom niti svjetonazorski uvjetovana sklonost nasilju nad ženama pa su su od nje izuzeti pristaše progresivnih ili konzervativnih uvjerenja, tobože prvi jer su napredni a drugi jer su prožeti toplinom obiteljskih vrijednosti, ima i žena koje su apostolat sustavne mizoginije sva sila...eto onih koje podržavaju surogat majčinstvo ili industriju seksa.
Postoji i objektivizacija tijela suprotnog i svog spola kao ponižavajući kult i kod muškaraca i kod žena još kako.
Ali i dalje je nasilje nad ženama još uvijek nerješiv društveni problem.
Tako da ..inbox do tri riječi i jednom, kolegici rađe zvati taksi nego ju voziti i kad je usput i ne komentirati izgled niti ženski niti muški. I znati da je najbolje misliti da su tvoji gori od njihovih.
DOBRO JUTRO 6.4.2024.
Kako samo prođu godine, protutnje kao što noćni vlak protutnji u polusnu i fibri. Ali nisam ja tu da potičem starog Saturna i melankoliju u vama već uzviknem- ali još je ostalo, još je praha u rogu i olova u fišeku, još je krv jaka u nama i svašta stignemo. Jer jest tako i neka bude tako, evo i ovu sam fotografiju pogodio i po svom ukusu doradio jučer kao dokaz i potporu mom romantično vitalističkom imperativu u koji vas zaklinjem. To je Ilica, tamo zapadno od prolaza za Tuškanac, neki dnevni i sjenoviti, lažni noir koji je tako bezvremenski likep, kroz mene poteče poput andante stavka Mozartovih klavirskih koncerata, taj je motiv pozornica mog polustoljetnog putovanja... da, i nisam nešto putovao. Više sam kroz vrijeme putovao i ovim gudurama, gradićima, biskupijama i zaseocima od Koruške do Peloponeza a svjetske metropole me nisu vidjele niti ja njih...samo naravno Veneciju i Beč, takav sam život imao. Snen, jednostavan, mističan, buran ali nedalek. Malo zlata i kadife ali mjesec je bio pravi, na neki preneseni način i mačevi. Ali da se ne rugamo sad meni... Vidite, ja sam u ono davno vrijeme učio klizati, u ono vrijeme kad se klizalo sa štrikanom kapom po predlošku iz Vune ili Burde, bili su pereci, čaj, za odrasle i kuhano vino a drugog nije bilo. Ti su moji pokušaji bili uporni i hrabri, u onim crnim klizaljkama prvo a potom u onim "hokejkama" Adidas, sve sam ja čekao neki trenutak kad će moji kratki i rizični zaveslaji propjevati i produžiti se naglo i raširiti se u neki trenutak kao na onim videima kad kondore oslobađaju iz zatočeništva pa se prvo osvrću i šire i čekaju pa se odjednom otisnu i postanu veličanstveni, gordi i slobodni. Ali to se nikako nije događalo i nije se na kraju niti dogodilo, e tako i mi u životu sve čekamo taj oceanski doživljaj slobode i veličine u kojem mi i ne moramo ništa osim prepustiti se. Ne bude tako. Ne lažimo si ali ne bude tako, bude puno strmije i teže bude i običnije pa ako ne odustanemo od nečega već je velika stvar a i odmaknemo mi od početaka, ne po pet stepenica odjednom ali po jednu odmaknemo. Možda i sasvim zasluženo, možda se i ništa ogromno ne dogodi. Pa opet je to tako svejedno, mi smo svoje uspomene sačuvali. Subota je, jutro je, moram neke pregovore obaviti, kupiti kelj moram i spremati izlaganje o Marku Polu i Catalanskom atlasu, i čitati i pisati i nešto po kući lijepiti, i na vrh Zelingrada sutra ići pa ćemo biti rumeni i zdravi kao jagode mjesečarke. Dobro vam jutro, zore, ptice, dupini i arkebuziri. DOBRO JUTRO 5.4.2024.
Baš ti "piceki kaj se okrečeju" u izlogu dućana na skretanju iz Frankopanske u Ilicu s desne strane i pomalo art kino Jadran s druge strane Ilice kao kontrapunkt kulturne hrane nasuprot ove konzumne, reš i mirisne, činili su kompozicijsku i metafizičku cjelinu ponude onog vremena kad se u Trnju još govorilo za ulazak u taj uži centar "idem u grad" a od Kustošije zapadnije su stariji govorili "idem u Zagreb". I gle, slijedeća je tramvajska postaja četrnaestice bila već sami Trg a slijedeća je bila mjesto gdje su se subotnjim jutrima čekali zagrepčanci u špilhoznama i škrlacima za planinarski izlet na Sljeme... taj je centar bio i sadržajno i prostorno i na svaki manevarski način vrlo mali, sve je u formativno vrijeme mog života bilo malo, školski izleti u Pionirski grad koji je zapravo u Dubravi a mi smo iz škole u Savskoj nosili sendviče "za put" jer smo do tamo zapravo putovali, i ta slitina pionirskih kapa sa zvijezdom petokrakom i činjenice da se na njih moglo kombinirati za priredbe traper šos, pa je i to htjelo biti neko " mi trčimo štafetu ali i u trapericama", Terry Jacks i Seasons in the Suns i Animalsi kao ekstrem dekadentog u glazbi, strah od scena Zafranovoćevog bestiarija za zastrašivanje i agramski duh još tada živuć u Ivi Robiću ili TV nastupu Vlade Štefančića...jedna kombinatorika tada još funkcionirajućeg režima koji je otvarao pisma iz inozemstva rođacima u vojsku i nije dao pjevati Vilu Velebitu ali je "slušao ploče i svirao rok", i koji je zapravo postavio kulise svoje tadašnje održivosti prema uputama sa salvete 50/50 utjecaja sovjetskog rigidnog komunizma i onog zapadnih sila...dakle je elita vozila Mercedese repaše (što partijska a što gastarbajterska) i frizirala djecu "kod Kincla", ali se ideološki red znao...pa smo se mi opet tukli i gegali na plesnjacima i popili na Šmidhenu i na Šalati prvi Stock, zaljubljivali se, čekali se pred kinom ili neki " išli u Ben" i na kraju te epohe stajali na Trgu i potpisivali peticiju da se vrati Ban i drugi put na Prljavcima i Zadnjoj ruži hrvatskoj. Petak je, volite te reminiscencije, sjetio sam se "piceka kaj se okrečeju" i zimskih sladoleda od čokolade jer je onovremenski ratio smatrao nezamislivim jesti zimi onaj hladni ..samo su ovi tadašnji rusofili koji bi se peti put vratili iz Moscau "sa šubarom i lisicom za oko vrata ženi" pričali da se u SSSR jede sladoled u sred zime. Zar to nije lijepo ...izgovaram glasom Mije Oremović i dvosmisleno, malo se i rugam, malo se prisjećam, malo vas i ispraćam u još jedan petak. Dobro vam jutro, idemo na svoje jutarnje ceremonije, obaveze, diktate, izlete i ugodan dan vam želim. here to edit. DOBRO JUTRO 3.4.2024.
Probudi me nekad duša moja, neki bi rekli stara a ja ću reći nemirna. Osjetim par dana unaprijed kad će to biti i bude još noć a ne jutro, tvrda i teška noć, zemljana. Obuzme me neka tuga, spoji svašta i zamiješa, više tuđih boli i poraza nego mojih, mene bi neko krilo ptičje, divovsko i šumno, drevno, kozmičko, uvijek u zadnji čas zaklonilo, sklonilo, ili bar učinilo da ne gledam predugo ono najgore. Negdje u daljini tada kao da čujem Zeppeline, onako bistro i fragilno kao kad uvode u Stairways, spadnu s mene tada svi filteri, maske i oklopi, sav taj šalung koji nosim kao samo ja i...ne budem tada samo ja nego se iznutra rastvoren i ozračen razlijem svime i svima pa se opet vratim biti samo ja tek da ne izgubim pod nogama tvrdo i ne ostanem. Pustimo to sad, rekao sam vam otprilike i to je dovoljno. Ali znam jedno, postoji nešto između sviju nas, neka beskrajno laka i titrava tvar koja emitira što jesmo i što osjetimo pa to susreće, orkestrira, ponavlja i prenosi i emitira prema zvijezdama... onako iskidano i bez potpisa a naše. Ja sanjam putovanja brodom i kako nađem na brodu nekadašnjeg psa, sanjam Odlazak na poštu bio je ozbiljna stvar tih 70-ih u Makarskoj, vi bi dali broj za međugradski poziv i kad bi bili na redu- razglas bi rekao glasno "Zagreb, kabina 7", u to vrijeme bi svi u vidnoj nervozi i uzbuđenju krenuli prema kabini kad su prozvani i sve da ne ispadne da ih nema pa prozovu slijedeće. Kabine su bile neklimatizirane i male u toj pošti nasuprot Zagrebačke banke, poslije razgovora bi se čekalo platiti razgovor prema minutaži, je li se kupaš, je li slušaš, je li pojedeš sve što je za ručak...Pisale su se razglednice uz Naru ili Mirindu i ubacivale u poštanski sandučić, primao se novac i udarali su teški pečati na šalterima, vlast je bila pošta a nepodizanje pošiljki sumnjivo i gotovo nemoguće. Špari su se sa stijene lovili "na prst" i bez štapa, pomidori su s pazara mirisali skroz do brijačnice, bila su to za mene ljevaka ozbiljna i velika iako skučena i neudobna vremena i teško sam pronalazio rupu na prozirnim sandalama Jugoplastika pa bi mi se one izvrtale ako sam trčao. Doći će moj kum na Caffè corretto, tu dolje na naš redoviti razgovor o politici i povijesti, i on je već trčao po zemlji kad "se tramvaj okretao na ulazu u park Maksimir". mi smo Schulkollege s prava i vršnjaci, onda ću dublje u ovaj ciklički... ono kolo za hrčke i zamorce kojim trče u krletkama, to mi zovemo stvarnim životom iako nije. Jedan je dodir ili riječ, čak i najtiši trenutak, stvarniji više od godina te lovilice. A tu gore, da, na gornjoj stanici uspinjače... tu sam po Štrosu hodao u rabljenom i tuđem Burberry baloncu 1989., čitao T.S.Eliotta i von Hamerra Purgstalla, nosio skripte mirisne na šapirografsku tintu i ulazio u opasni i nevjerojatni period mog životnog romana koji još traje. Dobro vam jutro, ne predajte se, čuvajte naše memorijske taccuine, ne dajte se ovoj divovskoj kosilici uspomena, identiteta, ufanja, boli i neizvjesnosti. POLITIČKA PORUKA TREĆE REPUBLIKE JE JASNA- AHMAT SILA
I tako je ljevica prigrlila ideju da ju od komunističkog eshatona dijeli klerofašistički i zločinački reformator HDZ-a i europejac A.P. i njegove Istanbulske konvencije, femicid i druge gadarije, Pelješki most i strani radnici, a saveznike u toj svetoj borbi za demokraciju i civilno društvo vidi u ksenofobnom populizmu, Rojsu i antivaksersvu, Bulju i na prste podignutoj Jadranci Kosor, all seasons Keki Beljaku i glavosječi svake lijeve ideje Zoki Milanoviću koji kaže za Milu Dodika da nije šovinist i da je partner i saveznik...a koji se Mile hvali da je u Haagu spašavao svojim svjedočenjem Ratka Mladića i Radovana Karadžića koliko je ljevica s Trga vikala- ne treba nam više Oluja. Blagi Bože, skupi se na Kosovu vojska, jer to je svetosavska ljevica, trumpovsko-putinovska suverenistička desnica, sve ide i igra da se ruši Alemka Markotić. Eto, stavite s jedne strane Alemku Markotić, s druge Beljaka, i recite na glas da je u interesu lijeve građanštine da ovaj drugi bude senator treće republike..."U toj Vladi vladao bi ideološki moratorij i ne bi se bavila svjetonazorskim temama, nego bi se koncentrirala na dehadezeizaciju Hrvatske, i čišćenje institucija.."tako vaš spasitelj koji kaže da je Kosovo oteto od Srbije, da je Amerika nastala na zločinu, i da HDZ treba trajno ukloniti (baciti u more) iz političkog života Hrvatske a na stražu staviti Bulja i Beljaka. Svaka četvrpostotna izmjena porezne ili trošarinske stope ima ideološki okvir jer konvenira drugim prioritetima društva. Ali ova citirana najava ima jasnu ideološku poruku. Poruka u ideološkom smislu glasi "Ahmat sila! " Ivica Pernar ima sve razloge da vas tuži za krađu i povredu autorskih prava, tu hijensku agendu kanibalskog sinkretizma je od njega i njegovih pionirskih dana pokrala..kru te jebo, "socijaldemokratska partija", sada predstavnica ne više samo kupnog kapitala nego i ksenofobne i antigrađanske opcije divljaštva čiji patrijarh kaže - s njima ćemo se obračunati poslije izbora. S moje strane samo ovo- u demokratskim društvima se obračunava na izborima a ne poslije izbora.
DOBRO JUTRO 1.4.2024. Uskršnje klimavo političko primirje smjenjuje Uskršnji ponedjeljak koji ove godine ujedno pada i na 1 travnja...dan je uvijek istih šala, viceva i navlakuša. Ove godine je to dodatno morbidna situacija jer je od Ukrajine do Gaze ali i svugdje uokolo stvarnost takva da je gotovo nemoguće ..izborom vijesti "da Škoro postaje predsjednik" ili da padaju pijetli u neki velikogorički vrt ispaljeni o podne iz topa na Lotrščaku ispasti duhovit, postmoderni i anticivilizacijski društveni rasap daleko su od smiješnog a i dublje u prostoru besmisla već kad su stvarne vijesti. U startu loš pučki običaj prvotravanjskih pošalica na koje će, ako ih netko i doživi, autor vikati aprilili...to može danas biti samo otužno i grezzo. Ali ne više nego će se masno lagati i sutra. Ovo je vrijeme možda najviše postalo toksično zato jer je kroz svoju dogmu o uspjehu ponizilo dodatno čovjeka svodeći ga na diktaturu razine ega kao jedinog mjerila vrijednosti i vrline... najgore, prvenstveno u dimenziji vidljivosti. Još u kolijevci se zrači i bombardira čedo predodžbom da ako postane netko tko može pojesti sto krafni u sat vremena ili šokira nekim neukusnim tekstom, time ulazi u zonu vidljivosti i uspjeha, slijedeće treba ugraditi silikonske umetke koji će šokirati ili voziti neki unikatni automobil ili izreći neku maksimalnu uvredu nekome pa biti još vidljiviji, vrjedniji i moćniji. Tko bude ipak uspio organizirati taj privremeni život s manje samosramoćenja, topao i ozbiljan i neuvjetovan ukupnim ludilom preko svake mjere, može reći "uspio sam". Uspio stvoriti kvadratni metar prividne održivosti koje uistinu nema osim u samozatajnoj empatiji. Drugih puta u smisao života nema niti najužeg. Dobro vam jutro, želim vam da ne uspijete po mjerilima ovoga svijeta i vremena. Bolju želju, brižniju i ljudskiju vam i ne mogu izreći ili smisliti. Vanja Zlatovic 15 min · Podijeljeno s publikom Javno DOBRO JUTRO 1.4.2024. Uskršnje klimavo političko primirje smjenjuje Uskršnji ponedjeljak koji ove godine ujedno pada i na 1 travnja...dan je uvijek istih šala, viceva i navlakuša. Ove godine je to dodatno morbidna situacija jer je od Ukrajine do Gaze ali i svugdje uokolo stvarnost takva da je gotovo nemoguće ..izborom vijesti "da Škoro postaje predsjednik" ili da padaju pijetli u neki velikogorički vrt ispaljeni o podne iz topa na Lotrščaku ispasti duhovit, postmoderni i anticivilizacijski društveni rasap daleko su od smiješnog a i dublje u prostoru besmisla već kad su stvarne vijesti. U startu loš pučki običaj prvotravanjskih pošalica na koje će, ako ih netko i doživi, autor vikati aprilili...to može danas biti samo otužno i grezzo. Ali ne više nego će se masno lagati i sutra. Ovo je vrijeme možda najviše postalo toksično zato jer je kroz svoju dogmu o uspjehu ponizilo dodatno čovjeka svodeći ga na diktaturu razine ega kao jedinog mjerila vrijednosti i vrline... najgore, prvenstveno u dimenziji vidljivosti. Još u kolijevci se zrači i bombardira čedo predodžbom da ako postane netko tko može pojesti sto krafni u sat vremena ili šokira nekim neukusnim tekstom, time ulazi u zonu vidljivosti i uspjeha, slijedeće treba ugraditi silikonske umetke koji će šokirati ili voziti neki unikatni automobil ili izreći neku maksimalnu uvredu nekome pa biti još vidljiviji, vrjedniji i moćniji. Tko bude ipak uspio organizirati taj privremeni život s manje samosramoćenja, topao i ozbiljan i neuvjetovan ukupnim ludilom preko svake mjere, može reći "uspio sam". Uspio stvoriti kvadratni metar prividne održivosti koje uistinu nema osim u samozatajnoj empatiji. Drugih puta u smisao života nema niti najužeg. Dobro vam jutro, želim vam da ne uspijete po mjerilima ovoga svijeta i vremena. Bolju želju, brižniju i ljudskiju vam i ne mogu izreći ili smisliti. ZAŠTO JE U NAŠEM SLUČAJU SVATKO ZADRŽAO SVOJE PREZIME I NIJE PREUZIMAO ILI DODAVAO TUĐE, moj stav
Preuzimanje muževljevog prezimena nastaje kao običaj davno i simbolička je inicijacija žene u novu obitelj, ne neku brakom novonastalu i zajedničku nego muževljevu obitelj, njen ulazak u tu obitelj u kojoj muž ima neki hijerarhijski položaj. Koji, to je ovisilo o tome je li mu živ otac i ima li starije braće, tragom ovoga i žena će kao nova članica zajednice zauzeti neko mjesto ispred žena mlađe braće i iza mjesta žena starije braće i iza majke svoga muža. Moja je majka tako, obje su moje bake tako, sve su moje tete tako iako nije društvena arhitektura u kojoj su se našle bila takva na kojim je principima ovaj običaj nastao i zaživio. Mi nismo tako. Mi smo se držali činjenice da se s našim brakom udružuju samostalnih i slobodnih nas dvoje u samostalnu a blisku zajednicu dvoje koja će biti povezana i lokalna u odnosu na krvne srodnike ili druge bliske ljude ali neće nitko nikoga uvesti u svoju obitelj pa ga tako pozicionirati i obilježiti. Da je drukčije ja bih se sam osjetio lošije, negiran kao osoba i sveden na kamen šakaš u hijerarhijskom suhozidu svoje ili tuđe hijerarhije. Jednako mi je strana ideja "ne dajte da vas mijenja", meni uopće ne bi bilo zanimljivo niti prihvatljivo ako se međusobno ne bi mijenjali, ne vidim to niti izvedivim. Naravno, ne govorim o hijerarhijskom mijenjanju, nasilnom ili kompeticijskom, govorim o mijenjanju kroz život ravnopravnog zajedništva koje ne dokida slobodu ali ju svakako mijenja...i sama osoba bez igdje ikoga svakim proteklim satom se mijenja. Kako se ne bi mijenjala i ona osoba koja se s drugom nalazi u dinamičkom i stvaralačkom jedinstvu osobne ali i zajedničke stvarnosti i slobode. Kao što ne bih ostao u odnosu koji bi postupak i savjetovanje o odluci podizanja djece ili pobačaju prepustio isključivo majci ili njenim savjetovanjima sa ženama iz njene okoline, obitelji ili ženskim krugivima makar se i slagao s odlukom ali ako bi neka druga bliskost pretekla našu, bliskost nas dvoje, meni bi ta bliskost bila dovoljna za najenergičniji odustanak, odluka o podizanju djece je sigurno , zakonski i logično ,neposredno u rukama potencijalne majke ali kada ona ne bi kao prvi glas osim svog unutarnjeg osjećaja tražila i moj glas kao savjetnika i saveznika to bi značilo da ja nisam najbliži i mene ne bi u tom odnosu više trebalo. Tu bi odluku poštivao i podržao ma koja bila, iz zakona ljubavi prema ženi, ali ja sam najbliži a ne itko treći. Tako i moje karijerne ili bilo koje velike odluke ja ne mogu donositi tako da je meni itko bliži od moje žene. Pa kako da ju nazivam prezimenom koje je moje, neka bude prezime u kojem sam ju upoznao i ja to prezime ne vidim prezimenom muške loze nekog njenog plemena nego njenim, tako i obratno. Nabrajanje u njenom prezimenu mojih i njenih očeva i braće mi se činilo jednako suvišno i nepotrebno. Prva i jedina s prvim i jedinim, ostalo kako tko osjeća ali uvijek kao ostalo, tako vidim i tako pristajem. I tako jedino pristajem. Tako sam lako i s oduševljenjem prihvatio kao zajedničku tu potrebu da svatko od nas zadrži svoje prezime. Konačno, pod kojim svatko od nas već nešto predstavlja i jest. O DESANTU NA PLITVICE ZORANA I ROLETA
Ostala je negdje zarasla u hrvatskim srcima Tena iz Starog Grabovca i glas Amorete Hohšauer koja govori koliko je danas granata palo na Vukovar, besane noći i žmirkava rasvjeta Trnjanske ceste, boca Amara iz Uniona s gornje police i speckwurst u masnom papiru i Dire straits Banijskih praskozorja, miris suterenske memle pokupskih položaja 148. ratne. I Ico Javorić, taksijaner sa Savskog mosta s brkovima a la Zappa koji već odavno kod Slavonca na Savici ne čeka više autobus za Štefanke preko Dragonošca i Lipnice ljut i ogorčen na Tuđmana i Tarzana s kojim putuje preko Hudog biteka da ratuje i drži kod vrtnog paviljona tvornice mineralne vode u Jamnici smjenu i živi posljednje godine svog života dok ga ne satre konačno rak i potisne u nezapamćenu i nezapisanu povijest Hrvata. To je prešućena jer je "sramežliva ali kak je zapraf bilo" povijest iz jedne jeseni devedeset prve koju su jedni iznevjerili a drugi prodali za tihu lojalnost moćne i jedva okznute perkovićevske Hrvatske koja joj je sto godina radila o glavi i koju je čak i Fric Krleža razotkrio u Izletu u Rusiju "pa kud puklo" i koja joj sad radi o glavi. I ostali su Vigilija ali straža noćna onoga meštra i vlaškoviličanca i meta iz Beograda fiškalici Rudan, u europejca prerušenog ali sad neskrivenog lutka i egomanijaka i moskalja koji obilazi zemljom pa vodi komedijaše i budaletine kakvi nagovaraju generale da potpišu peticiju koja će iz apsa pustiti nikog nego staru jugoboljševičku podrtinu Perkovića čijoj se mreži obitelj Ševo ne faktura nego se računa u statističku pogrešku. Uzalud vam. Uzalud vam i Rojsa i Peđe i Rudanice, uzalud vam tajnih pregovora strossmayerovaca s Beogradom i Križanića i svih salveta s Jalte i Vinka Sindičića i školjaka s Orbanom, plinara i rukometnih vezira, uzalud vam mađarolaca i Gazproma i čuda, ne možete tu svoju etičku vododerinu i prazninu nametnuti živima i mrtvima, ne možete ovu kiflu izrezati baštovanskim škarama i odnijeti pa prodati Bizantincima i dalje u Aziju. Ne možete pobijediti u Hrvatskoj jer želite pobijediti Hrvatsku. Kao i sve ovo vrijeme od kada ste posijani kao politički korov cinčan i banalan, neću vam dati. Previše se ruku sklapalo, previše suza sakrilo, za ovo izudarane slobode da bi pod vama klonula.o edit. Vanja Zlatovic
1 d. · Podijeljeno s publikom Javno ŠKOLSKI SUSTAV SFRJ KAO ILUSTRACIJA TITOVE MITOLOGIJE IZ KOJE NISMO IZAŠLI NEGO ŽIVIMO PODJEDNAKO MITOLOŠKE METARELIGIJSKI SAGRAĐENE SVJETOVE I LAŽI Vladajući je školsko programski narativ bivše države bio jednostavan i domišljat spoj jugoslavenizma i one frizirane komunističke ideologije koja više ne kaže da proleter nema domovine nego da proleter nema i nije imao domovine osim ove čiji je to školski program. Tako su se u toj kozmogonijskoj igri prijestolja i bitaka svi narodi i narodnosti oduvijek branili od tuđinskog ropstva ali s dubokom i narastajućom željom ujedinjenja koje je i nastupilo 1918. samo što je ono bilo i nacionalno i klasno nepravično. Ovo se postiže tek trenutkom socijalističke revolucije i konačne pobjede nad njemačkim i talijanskim fašizmom kao zadnjim stadijem imperijalizma. Domišljato jer je tu bilo mjesta i za kralja Tomislava i Nemanjiće i Kraljevića Marka i Marka Oreškovića, za Antu Starčevića, Radića i jednog i drugog brata i za Gaja Ljudevita i Matiju Gupca, svi su oni odavno htjeli nacionalno oslobođenje ali u konačnici su tek to narodi mogli postići i postigli u zemlji na čelu pokreta nesvrstanih i u tvrđavi radničkog samoupravljanja što su navedeni oci povijesti i u srcu predosjećali. Tako nategnuta konstrukcija iz koje je izbrisan svaki grijeh režima ili je pripisan njegovim protivnicima, bila je i morala je da drži vodu biti dogma do u crticu. I bila je, danas nitko, bar ne u Hrvatskoj ne bi predstavljao urotu zrinsko-frankopansku kao neki predznak i najavu euroskepticizma. Krleža je mogao puno i mimo struje jer je on bio prvak ovoga i odličan lažov, pripisivao je on dodatno vješto protokomunistički karakter tamo gdje ga niti je bilo niti je moglo biti, u toj bajci je i Grgur Ninski tek rani razvojni stadij otporu stranim službama , zapadu i Rimu i prvi korak prema titovskoj vanjskoj politici, zapravo i pobornik onoga za što je režim odbijen od Stepinca- budi naš narodni biskup i odbij Rim i prihvati Beograd i podredno Zagreb. Matoš je prikazan kao i kralj Tomislav...hrvatski narodni čovjek koji bi, da je samo sada živ, bio član partije, o Strossmayeru je bolje i ne govoriti jer se on ne bi prepoznao niti u jednom dijelu svoje misije. U svojoj strukturi je taj narativ ekstremno svetosavski - narodni heroji su sveci, Tito je Bog i Car, neprijatelj je uvijek isti. Bleiburg je zato morao biti šizma nad šizmama jer bi on razbio glazuru jedne linearne patrijarhalne konstrukcije u kojoj se od Gosposvetskog polja i Nina, Kosovskog mita i Tvrtka sve kreće logično i jednocrtno prema kraju povijesti i vremena, osnutku pokreta nesvrstanih i odluci o Titovoj očinskoj doživotnosti iza kojeg se vlada tek kolektivnim predsjedništvom i čuje iz armije, partije i omladine sveti zavjet " da sa tvoga puta ne skrenemo". Smrću Tita, nestankom podrške zapada, kave i deterdženta i prije zakotrljanim ekonomskim padom, inflacijom i devalvacijom, nije se više niti istina mogla držati pod kontrolom i u mitu da su vile i hajduci budući rezervisti JNA. Ali nezreo i sklon dogmi narod ne zna drukčije. Vraća se padom jedne mitološke istine druga, na scenu sva mitologija sad, poput Arkana, ne više u službi tajnih policija kojima vlada Stane Dolanc nego se iz boce pušta dimna zavjesa za pljačku i granulome devedesetih. Još nismo našli puta iz ove situacije niti pojedinačno niti u gordijskom smislu ovisnosti o međusobnosti kao mehanici većine ideoloških modula. Realno je reći da je i Tuđman htio ustoličiti u drugoj polovici 90-ih podjednako zatvoren sustav istine. Koju danas poluistinu ja branim od još bitno gorih. Ali Zvonimir nije živio izvan svog vremena i prostora i mentalnih i interesnih sinapsi. Niti bilo tko od naših prabaka i pradjedova. Vanja Zlatovic 1 d. · Podijeljeno s publikom Javno ŠKOLSKI SUSTAV SFRJ KAO ILUSTRACIJA TITOVE MITOLOGIJE IZ KOJE NISMO IZAŠLI NEGO ŽIVIMO PODJEDNAKO MITOLOŠKE METARELIGIJSKI SAGRAĐENE SVJETOVE I LAŽI Vladajući je školsko programski narativ bivše države bio jednostavan i domišljat spoj jugoslavenizma i one frizirane komunističke ideologije koja više ne kaže da proleter nema domovine nego da proleter nema i nije imao domovine osim ove čiji je to školski program. Tako su se u toj kozmogonijskoj igri prijestolja i bitaka svi narodi i narodnosti oduvijek branili od tuđinskog ropstva ali s dubokom i narastajućom željom ujedinjenja koje je i nastupilo 1918. samo što je ono bilo i nacionalno i klasno nepravično. Ovo se postiže tek trenutkom socijalističke revolucije i konačne pobjede nad njemačkim i talijanskim fašizmom kao zadnjim stadijem imperijalizma. Domišljato jer je tu bilo mjesta i za kralja Tomislava i Nemanjiće i Kraljevića Marka i Marka Oreškovića, za Antu Starčevića, Radića i jednog i drugog brata i za Gaja Ljudevita i Matiju Gupca, svi su oni odavno htjeli nacionalno oslobođenje ali u konačnici su tek to narodi mogli postići i postigli u zemlji na čelu pokreta nesvrstanih i u tvrđavi radničkog samoupravljanja što su navedeni oci povijesti i u srcu predosjećali. Tako nategnuta konstrukcija iz koje je izbrisan svaki grijeh režima ili je pripisan njegovim protivnicima, bila je i morala je da drži vodu biti dogma do u crticu. I bila je, danas nitko, bar ne u Hrvatskoj ne bi predstavljao urotu zrinsko-frankopansku kao neki predznak i najavu euroskepticizma. Krleža je mogao puno i mimo struje jer je on bio prvak ovoga i odličan lažov, pripisivao je on dodatno vješto protokomunistički karakter tamo gdje ga niti je bilo niti je moglo biti, u toj bajci je i Grgur Ninski tek rani razvojni stadij otporu stranim službama , zapadu i Rimu i prvi korak prema titovskoj vanjskoj politici, zapravo i pobornik onoga za što je režim odbijen od Stepinca- budi naš narodni biskup i odbij Rim i prihvati Beograd i podredno Zagreb. Matoš je prikazan kao i kralj Tomislav...hrvatski narodni čovjek koji bi, da je samo sada živ, bio član partije, o Strossmayeru je bolje i ne govoriti jer se on ne bi prepoznao niti u jednom dijelu svoje misije. U svojoj strukturi je taj narativ ekstremno svetosavski - narodni heroji su sveci, Tito je Bog i Car, neprijatelj je uvijek isti. Bleiburg je zato morao biti šizma nad šizmama jer bi on razbio glazuru jedne linearne patrijarhalne konstrukcije u kojoj se od Gosposvetskog polja i Nina, Kosovskog mita i Tvrtka sve kreće logično i jednocrtno prema kraju povijesti i vremena, osnutku pokreta nesvrstanih i odluci o Titovoj očinskoj doživotnosti iza kojeg se vlada tek kolektivnim predsjedništvom i čuje iz armije, partije i omladine sveti zavjet " da sa tvoga puta ne skrenemo". Smrću Tita, nestankom podrške zapada, kave i deterdženta i prije zakotrljanim ekonomskim padom, inflacijom i devalvacijom, nije se više niti istina mogla držati pod kontrolom i u mitu da su vile i hajduci budući rezervisti JNA. Ali nezreo i sklon dogmi narod ne zna drukčije. Vraća se padom jedne mitološke istine druga, na scenu sva mitologija sad, poput Arkana, ne više u službi tajnih policija kojima vlada Stane Dolanc nego se iz boce pušta dimna zavjesa za pljačku i granulome devedesetih. Još nismo našli puta iz ove situacije niti pojedinačno niti u gordijskom smislu ovisnosti o međusobnosti kao mehanici većine ideoloških modula. Realno je reći da je i Tuđman htio ustoličiti u drugoj polovici 90-ih podjednako zatvoren sustav istine. Koju danas poluistinu ja branim od još bitno gorih. Ali Zvonimir nije živio izvan svog vremena i prostora i mentalnih i interesnih sinapsi. Niti bilo tko od naših prabaka i pradjedova. Vanja Zlatovic 1 d. · Podijeljeno s publikom Javno ŠKOLSKI SUSTAV SFRJ KAO ILUSTRACIJA TITOVE MITOLOGIJE IZ KOJE NISMO IZAŠLI NEGO ŽIVIMO PODJEDNAKO MITOLOŠKE METARELIGIJSKI SAGRAĐENE SVJETOVE I LAŽI Vladajući je školsko programski narativ bivše države bio jednostavan i domišljat spoj jugoslavenizma i one frizirane komunističke ideologije koja više ne kaže da proleter nema domovine nego da proleter nema i nije imao domovine osim ove čiji je to školski program. Tako su se u toj kozmogonijskoj igri prijestolja i bitaka svi narodi i narodnosti oduvijek branili od tuđinskog ropstva ali s dubokom i narastajućom željom ujedinjenja koje je i nastupilo 1918. samo što je ono bilo i nacionalno i klasno nepravično. Ovo se postiže tek trenutkom socijalističke revolucije i konačne pobjede nad njemačkim i talijanskim fašizmom kao zadnjim stadijem imperijalizma. Domišljato jer je tu bilo mjesta i za kralja Tomislava i Nemanjiće i Kraljevića Marka i Marka Oreškovića, za Antu Starčevića, Radića i jednog i drugog brata i za Gaja Ljudevita i Matiju Gupca, svi su oni odavno htjeli nacionalno oslobođenje ali u konačnici su tek to narodi mogli postići i postigli u zemlji na čelu pokreta nesvrstanih i u tvrđavi radničkog samoupravljanja što su navedeni oci povijesti i u srcu predosjećali. Tako nategnuta konstrukcija iz koje je izbrisan svaki grijeh režima ili je pripisan njegovim protivnicima, bila je i morala je da drži vodu biti dogma do u crticu. I bila je, danas nitko, bar ne u Hrvatskoj ne bi predstavljao urotu zrinsko-frankopansku kao neki predznak i najavu euroskepticizma. Krleža je mogao puno i mimo struje jer je on bio prvak ovoga i odličan lažov, pripisivao je on dodatno vješto protokomunistički karakter tamo gdje ga niti je bilo niti je moglo biti, u toj bajci je i Grgur Ninski tek rani razvojni stadij otporu stranim službama , zapadu i Rimu i prvi korak prema titovskoj vanjskoj politici, zapravo i pobornik onoga za što je režim odbijen od Stepinca- budi naš narodni biskup i odbij Rim i prihvati Beograd i podredno Zagreb. Matoš je prikazan kao i kralj Tomislav...hrvatski narodni čovjek koji bi, da je samo sada živ, bio član partije, o Strossmayeru je bolje i ne govoriti jer se on ne bi prepoznao niti u jednom dijelu svoje misije. U svojoj strukturi je taj narativ ekstremno svetosavski - narodni heroji su sveci, Tito je Bog i Car, neprijatelj je uvijek isti. Bleiburg je zato morao biti šizma nad šizmama jer bi on razbio glazuru jedne linearne patrijarhalne konstrukcije u kojoj se od Gosposvetskog polja i Nina, Kosovskog mita i Tvrtka sve kreće logično i jednocrtno prema kraju povijesti i vremena, osnutku pokreta nesvrstanih i odluci o Titovoj očinskoj doživotnosti iza kojeg se vlada tek kolektivnim predsjedništvom i čuje iz armije, partije i omladine sveti zavjet " da sa tvoga puta ne skrenemo". Smrću Tita, nestankom podrške zapada, kave i deterdženta i prije zakotrljanim ekonomskim padom, inflacijom i devalvacijom, nije se više niti istina mogla držati pod kontrolom i u mitu da su vile i hajduci budući rezervisti JNA. Ali nezreo i sklon dogmi narod ne zna drukčije. Vraća se padom jedne mitološke istine druga, na scenu sva mitologija sad, poput Arkana, ne više u službi tajnih policija kojima vlada Stane Dolanc nego se iz boce pušta dimna zavjesa za pljačku i granulome devedesetih. Još nismo našli puta iz ove situacije niti pojedinačno niti u gordijskom smislu ovisnosti o međusobnosti kao mehanici većine ideoloških modula. Realno je reći da je i Tuđman htio ustoličiti u drugoj polovici 90-ih podjednako zatvoren sustav istine. Koju danas poluistinu ja branim od još bitno gorih. Ali Zvonimir nije živio izvan svog vremena i prostora i mentalnih i interesnih sinapsi. Niti bilo tko od naših prabaka i pradjedova. |
DOBRO JUTRO 31.3.2024.
Pred zoru je i kroz tminu se dovikuju knežijske vrane, zvuči njihov kakofoničan pjev kao jezik što razumiju obje strane granice vidljivog i nevidljivog. U daljini se i s Hendrixovog mosta čuje kako muklo tutnji vlak. Čitav je svijet pun straha i boli, pun želje za dominacijom i moći koji sav taj pasijski okvir, taj metafizički mundani perpetuum mobile raspiruje i održava. Je li Uskrs ja odbijam i objašnjavati, ako itko među nama osjeti da na ulazu u grobnu pećinu što ju svatko nosi u sebi nema kamena jest Uskrs, pa bila to i jedna djevojčica u tovarnom prostoru kamioneta trgovaca ljudima i nitko drugi, jest Uskrs. Nevjerujućih je puno, sumnjajući su u svoje prigrljene istine i vjernici i nevjernici, ali ako rosa svijesti o nadživotnom padne na zadnjeg od nas... jest Uskrs. Nisu niti razum niti jarost jaki nego je nada jača i povjerenje jače, niti jedna sila i nikada nije pobijedila nadu i povjerenje. Niti najcrnja noć. Zato vam najviše želim što i sebi, mir i ljubav u srcu. Kad bih sebi želio više ili manje mira i ljubavi nego vama to ne bi bio Uskrs. Dobro vam jutro i svako vam dobro želim, i najtvrđim ateistima i najposrnulijim među vjernicima, pa redom prema onima kojima manje treba. Eto i polako, negdje u daljini sviće. |
Kršćanska je poruka i ideja, uskršnja dakle, izuzetno jednostavna i razumljiva. Činila mi se davno kao neka metafizička opcija koja tumači raspadljivost i vječnost na svoj način i kao jedan od načina i koji se može prihvatiti s različito povjerenja, nisam mislio da je time dotaknuto ili izazvano nešto uistinu bitno pa će to pružati otpore ili se ljutiti ili prikrivati tu poruku s nekom namjerom ili upornošću...postoji božansko, utjelovilo se i kao čovjekoliko i postavilo je empatičku ljubav kao istovjetnu ljubavi i lojalnosti božanskom, iz neke monopolističke ljutnje svijeta će to čovjekoliko biti ubijeno ali će se pokazati jače od smrti i time vjerodostojnom istinom- tko prašta i čini dobro drugome time slavi božansko i na putu je vječnog života...koliko se god trudili brljati po periferiji te ideje ona je jedinstvena, kršćanstvo je u tome sasvim nešto novo bilo i ostalo.
Tek kad sam shvatio koliko bijesa ta ideja izaziva i nosi i kako se taj bijes predstavlja kroz neku krivotvorinu te ideje u ime te ideje... ili joj se otvoreno protivi ne preoblačivši se u kršćanstvo nego u logiku prizemnosti egzistencije kao dogmi materijalizma, tek tada mi se počelo otvarati u svoj punini to što je uskršnja poruka napala svojom čistoćom i nadom- tko ljubi drugoga kao sebe time postaje bližim božanskom i tako bližim besmrtnom, središnja svrhovitost svega je postati ta emocija i stav kao princip života nasuprot principa smrti.
Sad kad vidim oba kraka tog bijesa i protivljenja tek vidim i izuzetnost same kršćanske poruke.
Tek kad sam shvatio koliko bijesa ta ideja izaziva i nosi i kako se taj bijes predstavlja kroz neku krivotvorinu te ideje u ime te ideje... ili joj se otvoreno protivi ne preoblačivši se u kršćanstvo nego u logiku prizemnosti egzistencije kao dogmi materijalizma, tek tada mi se počelo otvarati u svoj punini to što je uskršnja poruka napala svojom čistoćom i nadom- tko ljubi drugoga kao sebe time postaje bližim božanskom i tako bližim besmrtnom, središnja svrhovitost svega je postati ta emocija i stav kao princip života nasuprot principa smrti.
Sad kad vidim oba kraka tog bijesa i protivljenja tek vidim i izuzetnost same kršćanske poruke.
DOBRO JUTRO 30.3.2024.
Ako bi zajednički život dvoje, možemo već reći i brak, ako bi dakle bio brod... onda bi moja slika našeg broda bio jedan veseli a odbjegli dunajski riječni parobrod s orkestrom u crvenim bluzama i bijelim pucetima koji svira Schrammelmusik i hladi se bijelim vinom iz okolice Melka, benigan i nespretan a strastven, s drvenim dugim klupama na kojem se raspravlja o Freudu i Herderu, Bakunjinu, Trockome i sve je puno bajkovite i neshvatljive strasti i nježnosti, kuhaju se s paprenim umakom od gljiva nad valovima rijeke Spaetzle i vlada neki alternativni i fourierovski utopistički društveni eksperiment koji na tom klepetalom plovilu može uspjeti i uspio je a da ne može za sad baš takav uspjeti nikom i nigdje drugdje. Eto toliko o tome i tek kao nevezan uvod u ranojutarnji moj redoviti zaziv i poklič.
Drugo mi je red i zadaća spomenuti činjenicu preduskršnje subote po zapadnom vjerskom kalendaru, iskoristit ću priliku sebično i tragom ipak lijepe čitanosti mojih odječkih (po portalu Odjek) uvodnika pa opisati svoj odnos prema ideji Uskrsa koja daleko nailazi i mimoilazi jaja i zečeve s razglednica i svoj običajni ali i institucijski, religijski okoliš. Uskrs je ideja da je Bog postao čovjekom i da ga je svijet takvog, ljudskog, mučio i razapeo na drveni križ gdje je bogoljudski Isus umro i treći dan uskrsnuo od mrtvih, taj dan zapadno kršćanstvo obilježava sutra i ja se ne mogu i ne želim niti bih se usudio dvoje - tvrditi da se taj događaj nije zbio i ne mogu se zamisliti usuditi niti u kojim okolnostima tvrditi da ja govorim u njegovo ime. Prvo jer osjećam da se taj događaj zbio i da se zbio i zbiva kao izvanvremenski proces dolaženja na svjetlo iz skučene i nagonske smrtne tame. Drugo je zato jer su sve ljudske institucije nedostatne opisati i tumačiti taj događaj i proces izvan granica "ja to vidim tako", neprikosnoveni autoritet religijskog se meni čini daleko i nespretno nedovoljan misteriju uskrsnuća, često i bremenit svim zamkama i naličjima ljuske prirode. Ovo što govorim je snažno i intimno iskustveno moje uvjerenje koje ću izgovoriti svom snagom i hrabrosti kojom ovako škrbav i ograničen mogu, bez autoriteta naravno, ali niti s manje povjerenja nego da sam sam dotrčao među vas i rekao - nema na grobu kamena. Da, vjerujem da nema kamena jer je uskrsnuo. Bach svjedoči u svojoj glazbi isto ali jače i spretnije, pa i Stradella ili Bizet i njih stotine...ja schellingovac vjerujem u intuiciju i umjetnost više nego u sve logičke zakonitosti i sva nadmudrivanja racionalnog.
I za kraj ove jutarnje adrese kakvu ponavljam već šestu godinu iz dana u dan...dobri moji suputnici, neka vam je dobro jutro. I krštenima i nekrštenima i obrezanima i neobrezanima, i potištenima i lakomislenima, ljevacima i dešnjacima, i jednorukima i onima na aparatima i trkačima s visoravni gazela, baš svima. Dobro vam jutro vama s istoka i sa zapada a to se i tako pomiče kako se vrti ova naša kuglica oko osi i oko sunca i kako to čak geocentrični divljaci ne vide i priznaju.
Dobro vam jutro.
Ako bi zajednički život dvoje, možemo već reći i brak, ako bi dakle bio brod... onda bi moja slika našeg broda bio jedan veseli a odbjegli dunajski riječni parobrod s orkestrom u crvenim bluzama i bijelim pucetima koji svira Schrammelmusik i hladi se bijelim vinom iz okolice Melka, benigan i nespretan a strastven, s drvenim dugim klupama na kojem se raspravlja o Freudu i Herderu, Bakunjinu, Trockome i sve je puno bajkovite i neshvatljive strasti i nježnosti, kuhaju se s paprenim umakom od gljiva nad valovima rijeke Spaetzle i vlada neki alternativni i fourierovski utopistički društveni eksperiment koji na tom klepetalom plovilu može uspjeti i uspio je a da ne može za sad baš takav uspjeti nikom i nigdje drugdje. Eto toliko o tome i tek kao nevezan uvod u ranojutarnji moj redoviti zaziv i poklič.
Drugo mi je red i zadaća spomenuti činjenicu preduskršnje subote po zapadnom vjerskom kalendaru, iskoristit ću priliku sebično i tragom ipak lijepe čitanosti mojih odječkih (po portalu Odjek) uvodnika pa opisati svoj odnos prema ideji Uskrsa koja daleko nailazi i mimoilazi jaja i zečeve s razglednica i svoj običajni ali i institucijski, religijski okoliš. Uskrs je ideja da je Bog postao čovjekom i da ga je svijet takvog, ljudskog, mučio i razapeo na drveni križ gdje je bogoljudski Isus umro i treći dan uskrsnuo od mrtvih, taj dan zapadno kršćanstvo obilježava sutra i ja se ne mogu i ne želim niti bih se usudio dvoje - tvrditi da se taj događaj nije zbio i ne mogu se zamisliti usuditi niti u kojim okolnostima tvrditi da ja govorim u njegovo ime. Prvo jer osjećam da se taj događaj zbio i da se zbio i zbiva kao izvanvremenski proces dolaženja na svjetlo iz skučene i nagonske smrtne tame. Drugo je zato jer su sve ljudske institucije nedostatne opisati i tumačiti taj događaj i proces izvan granica "ja to vidim tako", neprikosnoveni autoritet religijskog se meni čini daleko i nespretno nedovoljan misteriju uskrsnuća, često i bremenit svim zamkama i naličjima ljuske prirode. Ovo što govorim je snažno i intimno iskustveno moje uvjerenje koje ću izgovoriti svom snagom i hrabrosti kojom ovako škrbav i ograničen mogu, bez autoriteta naravno, ali niti s manje povjerenja nego da sam sam dotrčao među vas i rekao - nema na grobu kamena. Da, vjerujem da nema kamena jer je uskrsnuo. Bach svjedoči u svojoj glazbi isto ali jače i spretnije, pa i Stradella ili Bizet i njih stotine...ja schellingovac vjerujem u intuiciju i umjetnost više nego u sve logičke zakonitosti i sva nadmudrivanja racionalnog.
I za kraj ove jutarnje adrese kakvu ponavljam već šestu godinu iz dana u dan...dobri moji suputnici, neka vam je dobro jutro. I krštenima i nekrštenima i obrezanima i neobrezanima, i potištenima i lakomislenima, ljevacima i dešnjacima, i jednorukima i onima na aparatima i trkačima s visoravni gazela, baš svima. Dobro vam jutro vama s istoka i sa zapada a to se i tako pomiče kako se vrti ova naša kuglica oko osi i oko sunca i kako to čak geocentrični divljaci ne vide i priznaju.
Dobro vam jutro.
DOBRO JUTRO 28.3.2024.
Kad pogledamo iskosa ili bar iz daljega tu našu dvonožnu vrstu koju su evolucijski razvoj, creator mundi ili istodobno oboje postavili na vrh svega živoga svijeta... prvo upadne u oči oko koliko nevažnih i plitkih stvari je taj ljudski rod bezbožno i srčano i uporno razbacivao vrijeme, palio i klao, ratovao i mirio se, patio i vješao se po stajskim gredama, slavio ili lagao i to traje tisuće i tisuće godina, sad traje, trajat će i ništa ne pomaže. Tuče čovjeka po glavi Jahve ili kako to netko objasnio ili nazivao, tuče ga vlastita iluzija moći i pohlepa, tuče ga kao što ako volove netko tuče mora u zatvor i opet iznova i čim popusti nevolja ili uspješno sleti taj avion u plamenu, koliko god se kleo da će se promijeniti a već se naceri taj kolektivni čovjek i gleda da upropasti i sebe i drugoga. Probije neka zraka svijesti, osjeti se neka nada besmrtnosti kod J. S. Bacha u Prelude in C major ili neke starice na Petrovom polju kojoj su godine i nevolja utisnule u srce biser mudrosti, sve to u ovom kazanu sujete utihne i zastane pred onim grlatim i tvrdim u čovjeku, gladnim moći do kurjačkog bezumlja sve do svog kraja i dok ga život ne prevali u jarak kraj puta i ne kaže- eto, i tebe je dosta i previše. A već ga drugi prekoračuju i trče u susret istom ognju besmisla i zla i nesreće. A tako je lako, da nam je prstohvat svijesti o svojoj privremenosti i krhkosti bili bi najčvršći.
Sjećam se...sjećam se 1986. pred onu prvu vojsku jedne večeri u caffe baru na vrhu Zagrebačke gore, Škorpion se zvala i stajala tamo blizu gornje stanice žičare, izašao sam na kratko na zrak i shvatio da me uistinu neće biti nekih godinu dana, vjetar je šumio onom crnogoricom, čula se glazba s juice boxa, i iz te sasvim nevine situacije i trenutka ja sam se sebi učinio remarqueski lik velik i tragičan i sudbonosan i odmah se toga posramio. Zapitao sam se od kuda mi taj loš osjećaj u tako običnoj i konfekcijskoj večeri i za kakvu strepnju nema razloga i ušetao putem dublje u mrak i među granje i vidio i osjetio sjene hladne i uskovitlane, smiješeće, i znao da tek dolaze vremena puno teža i krvavija nego je obična činjenica da se meni i ne ide u tu vojsku...danas se u Hrvatskoj smatra da je izbjegavati ići u JNA koja nas je htjela satrti znak dezerterstva i to je nonsens. Pokazala se moja intuicija vjerodostojna koliko i Čorbina na koliko ne bili u tim okolnostima koje će se razviti u sljedećim godinama na raznim stranama i sad smo.
Živimo u vrijeme na korak do atomske kataklizme, u vrijeme transhumanističke distopijske vizije koja se dodatno nadvila nad dvonožni svijet, živimo u vrijeme u kojem nam je malo ostalo na raspolaganju. U vrijeme teško i opasno.
Zazivam komadić svijesti o prolaznosti ovog dunjalučkog života i stvarnosti, o krizu smisla i empatije, zazivam katarzu i mir koji nije kompromisan i sljepački nego civilizacijski i katarzičan i kakav će nas izvesti iz vremena tragedija koje stvaramo u ime svega i svačega a zapravo tek iz pijanstva sile i pohlepe.
Dobro vam jutro, nije nam još puno grane ostalo da se za nju držimo da nas ne odnese vlastita muka i ograničenost.
ŠTO BI SVE RAZGNIJEVILO REVOLUCIONARCA STIPU JAVORA DA JE ZNAO KAKO ĆE BITI
Jer požrtvovni je a tvrdi hrvatski negirani i svojatani, pisani i brisani nacionalni junak desnice Stipe Javor ostao otvorena knjiga svih povijesnih natezanja .. on je netko po kome je postojao dva puta naziv ulice i dva puta je brisan, pokrenuo je posthumno čitavu ujdurmu zgražanja i osuda ove posthladnoratovske ljevice. Više su to liberalci nego ljevica, to je jedna komotna generacija čije je ljevičarstvo jednim dijelom stvar inercije i lijenosti a drugim dijelom licitacije. Javor nije bio takav ali da se probudi i shvati što se iza njegove smrti nadalje događalo ne bi mu ništa bilo jasno. I odmah neka zaključimo, teško bi se razočarao i nad ustašama i nad komunistima. Pa dobro, i ovodobna desnica je uvelike tamburaška i često spremna biti dio političke rente.
On dakle umire 1936., olimpijska je godina ...svijet je oduševljen hitlerovskom organizacijom igara u Berlinu a Javor umire u tamnici velikosrpske buržoazije okružen svojim prijateljima i suborcima ustašama i komunistima. Jugoslavija sudjeluje na igrama u Berlinu, Leon Štukelj osvaja i medalju, čitav stadion mjeri kukuruz od jutra do mraka a Javor u to vrijeme umire od posljedica mučenja na robiji.
Tri godine nakon njegove smrti Ivo Andrić je kod Hitlera rado viđen gost uz jabuke i vino i reš prepečen tost ..pa se po njemu zovu ulice a i za Nobela mu nije smetalo. Tri godine kasnije sovjetski vojnici ubijaju čitavu časničku i dočasničku Poljsku koju su pregazili s Hitlerom u ortaštvu ali oni nisu teroristi nego se po njima zovu Bulevari Crvene armije. Ali Javor, trgovac vatrogasnom opremom, on je sasvim drugo, im je pod torturom priznao da je nabavio oružje kojim je ubijen pristaša Šestosiječanjske diktature. Ali što Javor da se probudi ne bi mogao shvatiti i zašto bi se tako razočarao?
1. Ne bi Javor mogao shvatiti da je ustaški pokret došao na vlast pa imao negativan stav prema sinagogi i da je po njenom rušenju Praška ulica nazvana po njemu, pa do 1936. nije bilo niti u naznaci antisemitske metamorfoze revolucionarnog ustaškog pokreta kao ujedno i pokreta najžidovskije genetike a koji je postao uistinu dio užasavajučeg stroja holokausta kao srbijanski nedićevci otprilike. Neka ostane zanimljivo, upadljivo je sigurno i dvoje...Tito nije vratio stanove Židova koje su ustaši poslali u Poljsku na likvidaciju njihovim članovima obitelji nego ih je podijelio svojima, a bilo ih je...a nije niti nikad dao opet sagraditi sinagogu u Praškoj, oboje traži odgovor. Jedan dio Židova jest likvidiran i u Jasenovcu, eto čak i, na traženje Gestapoa, jedan od osnivača ustaštva u emigraciji Vlado Singer čiji je grijeh bio šurovanje s grupom Čuljata i Markona pred diverziju na pošti u Palmotićevoj. Ali i on je bio predratni kamerad komunistima kao ovi njemu.
2. Ne bi mogao shvatiti da će komunisti doći na vlast upravo kroz sukob s ustaškim vlastima i da će on biti shvaćen negativno od strane komunista, skupa su slavili robijaši i komunisti i ustaše atentat na mrskog i krvavog Aleksandra na robiji u Mitrovici, skupa i jedu i štrajkaju glađu i tek 1936. počinje kritika ustaške ideologije od strane Cesarca kad je došlo do promjene smjera i Pavelićevog uistinu pronacističkog Die kroatische Frage. Do 22.6. 1941. nije među njima bilo problema a čak na V zemaljskoj konferenciji KPJ u Dubravi 1949-e su zaključci bili - borba protiv fašističkog i antisemitskog režima u Beogradu dok ustaše nitko nije spominjao kao nešto neprijateljsko ili problematično niti uopće. U Sisku su po preuzimanju vlasti ustaše pustili sve komuniste iz zatvora koje su tamo zatekli i oni su mirno živjeli do lipnja i napada na SSSR. U to vrijeme se komunisti ne petljaju u te ustaško-srpske stvari na terenu, niti osuđuju niti se miješaju...ustašku brutalnost osuđuje u tom periodu samo Rimokatolička crkva- prvo mostarski biskup Mišić pa Stepinac.
Inače, Javor kao i svi ustaše 1933. skupa s komunistima štrajka glađu protiv neljudskih uvjeta i tortura kojima su bili izloženi od strane režima koji su zvali sami komunisti režimom "velikosrpske buržoazije" i koji je ispario iz lijevog narativa 90-ih jer ljevičari mahom žale za Jugoslavijom. Naravno, u travanjskom ratu komunisti ne pucaju u Nijemce jer njihovi i nacisti su stari pajtosi i pobjednici nad Poljskom 1939., Atlantsku povelju 1941. potpisuju samo jedni antifašisti "ovih prostora", kraljevska vlada iz Londona koju u domovini predstavlja Dragoljub, Draža Mihajlović. Njegova će kasnije s ustašama vojska braniti Knin od Tita 1944. a neki će i stradati nakon Bleiburga. Njegova će vojska i skupa s Titom pokušati neki ustanak ali će se krvavo razići. I njegova će vojska imati dvije bitke protiv ustaša i obje izgubiti. Ali te ustaše iz 40-ih Javor nije mogao niti sanjati niti prepoznati.
3. Ne bi mogao Javor shvatiti niti da mu se piše u grijeh terorizam i to baš od strane ljevice...pa sunce mu, srpska OZNA je srušila pravoslavnu crkvu u Đakovici 1949. još u doba mira a lijevi Cesarec i Ćopić kuhaju atentat Jukića na Cuvaja skupa s Pavelićem i Budakom 1913. Zamjeraju mu da je bio član tvrde Pravaške mladeži ..i Tin Ujević je bio.
Istina je i da je SKOJ-evac Otokar Keršovani pisao u kaznioni velikosrpske Šestosiječanjske diktature u Mitrovici svoju Povijest Hrvata upravo kad je na istom odjelu bio Javor. Kasnije će ga ubiti njegovi ustaše. Niti to Javoru ne bi bilo jasno, pa nije niti jednom zaiskrilo između njih u Javorovo vrijeme, u njegove dane je čak izašao povodom Velebitskog ustanka plakat hrvatskih komunista s velikim latiničkim slovima - živjela Nezavisna država Hrvatska.
Revizionizam mora biti ali mora biti kvalitetna a ne namjenska katarza, pojest će nas inače. Laž na laž ne daje nego opet laž. A istina ne odgovara niti jednoj nostalgiji... niti vidovdanskoj niti ovoj "roze" koja tvrdi da je crvena. Bome niti onoj crnoj koja tvrdi da je kockasta i crveno bijela i da je ova trobojna pomirbena i s lišćem nad grbom tek podvala.
Jer požrtvovni je a tvrdi hrvatski negirani i svojatani, pisani i brisani nacionalni junak desnice Stipe Javor ostao otvorena knjiga svih povijesnih natezanja .. on je netko po kome je postojao dva puta naziv ulice i dva puta je brisan, pokrenuo je posthumno čitavu ujdurmu zgražanja i osuda ove posthladnoratovske ljevice. Više su to liberalci nego ljevica, to je jedna komotna generacija čije je ljevičarstvo jednim dijelom stvar inercije i lijenosti a drugim dijelom licitacije. Javor nije bio takav ali da se probudi i shvati što se iza njegove smrti nadalje događalo ne bi mu ništa bilo jasno. I odmah neka zaključimo, teško bi se razočarao i nad ustašama i nad komunistima. Pa dobro, i ovodobna desnica je uvelike tamburaška i često spremna biti dio političke rente.
On dakle umire 1936., olimpijska je godina ...svijet je oduševljen hitlerovskom organizacijom igara u Berlinu a Javor umire u tamnici velikosrpske buržoazije okružen svojim prijateljima i suborcima ustašama i komunistima. Jugoslavija sudjeluje na igrama u Berlinu, Leon Štukelj osvaja i medalju, čitav stadion mjeri kukuruz od jutra do mraka a Javor u to vrijeme umire od posljedica mučenja na robiji.
Tri godine nakon njegove smrti Ivo Andrić je kod Hitlera rado viđen gost uz jabuke i vino i reš prepečen tost ..pa se po njemu zovu ulice a i za Nobela mu nije smetalo. Tri godine kasnije sovjetski vojnici ubijaju čitavu časničku i dočasničku Poljsku koju su pregazili s Hitlerom u ortaštvu ali oni nisu teroristi nego se po njima zovu Bulevari Crvene armije. Ali Javor, trgovac vatrogasnom opremom, on je sasvim drugo, im je pod torturom priznao da je nabavio oružje kojim je ubijen pristaša Šestosiječanjske diktature. Ali što Javor da se probudi ne bi mogao shvatiti i zašto bi se tako razočarao?
1. Ne bi Javor mogao shvatiti da je ustaški pokret došao na vlast pa imao negativan stav prema sinagogi i da je po njenom rušenju Praška ulica nazvana po njemu, pa do 1936. nije bilo niti u naznaci antisemitske metamorfoze revolucionarnog ustaškog pokreta kao ujedno i pokreta najžidovskije genetike a koji je postao uistinu dio užasavajučeg stroja holokausta kao srbijanski nedićevci otprilike. Neka ostane zanimljivo, upadljivo je sigurno i dvoje...Tito nije vratio stanove Židova koje su ustaši poslali u Poljsku na likvidaciju njihovim članovima obitelji nego ih je podijelio svojima, a bilo ih je...a nije niti nikad dao opet sagraditi sinagogu u Praškoj, oboje traži odgovor. Jedan dio Židova jest likvidiran i u Jasenovcu, eto čak i, na traženje Gestapoa, jedan od osnivača ustaštva u emigraciji Vlado Singer čiji je grijeh bio šurovanje s grupom Čuljata i Markona pred diverziju na pošti u Palmotićevoj. Ali i on je bio predratni kamerad komunistima kao ovi njemu.
2. Ne bi mogao shvatiti da će komunisti doći na vlast upravo kroz sukob s ustaškim vlastima i da će on biti shvaćen negativno od strane komunista, skupa su slavili robijaši i komunisti i ustaše atentat na mrskog i krvavog Aleksandra na robiji u Mitrovici, skupa i jedu i štrajkaju glađu i tek 1936. počinje kritika ustaške ideologije od strane Cesarca kad je došlo do promjene smjera i Pavelićevog uistinu pronacističkog Die kroatische Frage. Do 22.6. 1941. nije među njima bilo problema a čak na V zemaljskoj konferenciji KPJ u Dubravi 1949-e su zaključci bili - borba protiv fašističkog i antisemitskog režima u Beogradu dok ustaše nitko nije spominjao kao nešto neprijateljsko ili problematično niti uopće. U Sisku su po preuzimanju vlasti ustaše pustili sve komuniste iz zatvora koje su tamo zatekli i oni su mirno živjeli do lipnja i napada na SSSR. U to vrijeme se komunisti ne petljaju u te ustaško-srpske stvari na terenu, niti osuđuju niti se miješaju...ustašku brutalnost osuđuje u tom periodu samo Rimokatolička crkva- prvo mostarski biskup Mišić pa Stepinac.
Inače, Javor kao i svi ustaše 1933. skupa s komunistima štrajka glađu protiv neljudskih uvjeta i tortura kojima su bili izloženi od strane režima koji su zvali sami komunisti režimom "velikosrpske buržoazije" i koji je ispario iz lijevog narativa 90-ih jer ljevičari mahom žale za Jugoslavijom. Naravno, u travanjskom ratu komunisti ne pucaju u Nijemce jer njihovi i nacisti su stari pajtosi i pobjednici nad Poljskom 1939., Atlantsku povelju 1941. potpisuju samo jedni antifašisti "ovih prostora", kraljevska vlada iz Londona koju u domovini predstavlja Dragoljub, Draža Mihajlović. Njegova će kasnije s ustašama vojska braniti Knin od Tita 1944. a neki će i stradati nakon Bleiburga. Njegova će vojska i skupa s Titom pokušati neki ustanak ali će se krvavo razići. I njegova će vojska imati dvije bitke protiv ustaša i obje izgubiti. Ali te ustaše iz 40-ih Javor nije mogao niti sanjati niti prepoznati.
3. Ne bi mogao Javor shvatiti niti da mu se piše u grijeh terorizam i to baš od strane ljevice...pa sunce mu, srpska OZNA je srušila pravoslavnu crkvu u Đakovici 1949. još u doba mira a lijevi Cesarec i Ćopić kuhaju atentat Jukića na Cuvaja skupa s Pavelićem i Budakom 1913. Zamjeraju mu da je bio član tvrde Pravaške mladeži ..i Tin Ujević je bio.
Istina je i da je SKOJ-evac Otokar Keršovani pisao u kaznioni velikosrpske Šestosiječanjske diktature u Mitrovici svoju Povijest Hrvata upravo kad je na istom odjelu bio Javor. Kasnije će ga ubiti njegovi ustaše. Niti to Javoru ne bi bilo jasno, pa nije niti jednom zaiskrilo između njih u Javorovo vrijeme, u njegove dane je čak izašao povodom Velebitskog ustanka plakat hrvatskih komunista s velikim latiničkim slovima - živjela Nezavisna država Hrvatska.
Revizionizam mora biti ali mora biti kvalitetna a ne namjenska katarza, pojest će nas inače. Laž na laž ne daje nego opet laž. A istina ne odgovara niti jednoj nostalgiji... niti vidovdanskoj niti ovoj "roze" koja tvrdi da je crvena. Bome niti onoj crnoj koja tvrdi da je kockasta i crveno bijela i da je ova trobojna pomirbena i s lišćem nad grbom tek podvala.
DOBRO JUTRO 27.3.2024.
Kasno je, pola je noći prebacilo tiho i prošlo kao na prstima. Kako su se brige i obaveze jednog dana razbježale a druge se još nisu ohrabrile pa je noću dok pišem onaj čas između. Čuje se Schumann, kad mogu birati onda ga svira Horowitz. Uz čašu pelješkog plavca... pa i dvije, prebirem neke trockističke članke i izvore o pravaškoj adresi iz 1884., tzv. "veleizdajničkoj" jer se posebno uštapila protiv monarhije i vrlo bijesno. Vidite, ali neću dugo o ovome, piše Ujević u Pismu sebi "dobro je stići u luke i čuti žamor razgovora, ali kad sam uhvaćen u kopče pristaništa sjećam se zelenih i ljubičastih mora", taj dualizam koji suprotstavlja zajednicu i slobodu meni je duboko stran i dalek, neku svoju slobodu nasuprot zajedničkoj niti slavim niti osjećam i te " ne dajte drugima da vas mijenjaju" uopće ne osjećam ili tražim.
Znate, nemojte pripadati po svaku cijenu ili iz straha i sile ali nemojte se niti bojati pripadati.
Pripadati u smislu koji zagovaram znači voljeti bez da je to posljedica tek sile i običaja ali niti nije suha kalkulacija. Eto to što ja ustajem rano pa i pišem Dobro jutro jest neko pripadanje...ropstvo nije, interesa nemam, to je kamaraderschaft od volje, privrženost onima koji će čitati sa željom biti im zrno natrena ili šećera u kavi. I obratno tko čita... što ima od toga, ništa. Ali čita, iz neke navike i privrženosti.
Tako da je pripadati nepopularan izraz ali ne treba uvijek biti, nije forsirano liberalan. Kao kad je mene nad Makarskom moj stari zagrlio i mučki i podmuklo pitao hoćemo li se seliti u Milano i biti bogati ili ćemo ostati u Zagrebu i živjeti skromnije ali dolaziti tu na onu kulu na Svetom Petru pa ići na jaja s pršutom u hotel Biokovo i ne zaboraviti prijatelje ...nećemo, nećemo ići živjeti u Milano. Nije mogao naći trenutak kad imam sedam sati u školi i pada kiša a ja nosim Borovo tenisice umjesto negog čuda nego ovako ...ali ja sam tu pripadao i gotovo. Što sad. Eto.
Posao je dobar ako je poziv a ne samo posao, uspomene su dobre ako stisnu, brak je dobar ako nije samo partnerstvo, prijateljstvo je dobro ako je ...sve je dobro ako je "i u zlu i nevolji". Nije sramota ustajati na himnu nego krasti i nije sramota ustajati a da nitko ne zna da ustajete na himnu.
Dobro jutro želim svima koji čitaju, čeka me čuda toga danas ali neka i što sad, idemo sad. Prosrebrimo svoje staze kao divlji brancini.
Kasno je, pola je noći prebacilo tiho i prošlo kao na prstima. Kako su se brige i obaveze jednog dana razbježale a druge se još nisu ohrabrile pa je noću dok pišem onaj čas između. Čuje se Schumann, kad mogu birati onda ga svira Horowitz. Uz čašu pelješkog plavca... pa i dvije, prebirem neke trockističke članke i izvore o pravaškoj adresi iz 1884., tzv. "veleizdajničkoj" jer se posebno uštapila protiv monarhije i vrlo bijesno. Vidite, ali neću dugo o ovome, piše Ujević u Pismu sebi "dobro je stići u luke i čuti žamor razgovora, ali kad sam uhvaćen u kopče pristaništa sjećam se zelenih i ljubičastih mora", taj dualizam koji suprotstavlja zajednicu i slobodu meni je duboko stran i dalek, neku svoju slobodu nasuprot zajedničkoj niti slavim niti osjećam i te " ne dajte drugima da vas mijenjaju" uopće ne osjećam ili tražim.
Znate, nemojte pripadati po svaku cijenu ili iz straha i sile ali nemojte se niti bojati pripadati.
Pripadati u smislu koji zagovaram znači voljeti bez da je to posljedica tek sile i običaja ali niti nije suha kalkulacija. Eto to što ja ustajem rano pa i pišem Dobro jutro jest neko pripadanje...ropstvo nije, interesa nemam, to je kamaraderschaft od volje, privrženost onima koji će čitati sa željom biti im zrno natrena ili šećera u kavi. I obratno tko čita... što ima od toga, ništa. Ali čita, iz neke navike i privrženosti.
Tako da je pripadati nepopularan izraz ali ne treba uvijek biti, nije forsirano liberalan. Kao kad je mene nad Makarskom moj stari zagrlio i mučki i podmuklo pitao hoćemo li se seliti u Milano i biti bogati ili ćemo ostati u Zagrebu i živjeti skromnije ali dolaziti tu na onu kulu na Svetom Petru pa ići na jaja s pršutom u hotel Biokovo i ne zaboraviti prijatelje ...nećemo, nećemo ići živjeti u Milano. Nije mogao naći trenutak kad imam sedam sati u školi i pada kiša a ja nosim Borovo tenisice umjesto negog čuda nego ovako ...ali ja sam tu pripadao i gotovo. Što sad. Eto.
Posao je dobar ako je poziv a ne samo posao, uspomene su dobre ako stisnu, brak je dobar ako nije samo partnerstvo, prijateljstvo je dobro ako je ...sve je dobro ako je "i u zlu i nevolji". Nije sramota ustajati na himnu nego krasti i nije sramota ustajati a da nitko ne zna da ustajete na himnu.
Dobro jutro želim svima koji čitaju, čeka me čuda toga danas ali neka i što sad, idemo sad. Prosrebrimo svoje staze kao divlji brancini.
TO DA NAS SE UKRAJINA NE TIČE JE U INTERESU I RUSKE I SRBIJANSKE OSVAJAČKE POLITIKE, TKO TO TAKO POSTAVLJA ČISTI PUT ČETNIČKOM BARJAKU NA DINARI
Maček je 1941. zagovarao neutralnost kao hrvatski interes po principu da mali trebaju biti pod stolom kad se veliki tuku, otklonio je proglasiti NDH ali se i odbio suprotstaviti i NDH kao i silama osovine i formalno je njegov HSS ostao dio vlade u Londonu, on je proveo rat na svom imanju i dijelom interniran u Jasenovcu a završio ga je u emigraciji. Realno je njegova stranka prepustila svoje članstvo sudbini i ono je u vihoru zbivanja izginulo i poubijano na raznim stranama i po raznim osnovama i te osnove još bride u hrvatskom kolektivnom sjećanju a na Biokovu i zaleđu je još u kamenu sahranjeno onih palih u tim raznim stranama i obje su imale i svoje ideale i ti su se ideali gurali sa svojim okolnostima. Danas nisu takve okolnosti i koliko god to išlo teško preko usana ..ovo je Hrvatska i oni koji kažu da nije nego ju zovu udbaškom ili ustaškom pa se ne računa ova Hrvatska su izdajnici Hrvatske. Činite ju boljom ali ne tvrdite da je nema. Ovo bi vam potvrdili svi koji su je ostavljali i sanjali od Gvozda nadalje, i Hebrang i Luburić i Radić i Nazor i Bušić i Gotovac.
Više se nije obnavljao HSS, ne mogu zvati HSS-om ovo poslije 1990. jer nema te dodirne točke niti ideološki, programski niti povijesno, ubojstvom Radića je već HSS postao nešto sasvim drugačije i mekše ma kakav kult ličnosti je i Maček sagradio. Ali kad danas netko na ratvu Ukrajini gleda kao Maček i "to ratuju Amerika i Rusija a nas se to ne tiče i nećemo se zamijeriti " onda to nije neutralan stav ma koliko taj netko vikao "ja ću gledati hrvatski interes", i htio to prošvercati kao domoljublje to je proputinovska politička opcija.
Ovo je jasno da ako padne Ukrajina mi imamo ...ne na vratima jer je već na vratima i rusku šubaru i srpsku šajkaču, onda obje ne kriju da misle da su čitavi dijelovi Hrvatske "na izvolite" i da bi opet, sad od NATO, "oslobađali Dubrovnik" kao 1918. Jasno je i da taj ruski interes ulazi i kroz politiku HDZ-a i kroz društvene mreže i na sve načine ali mu pobjeda izetbegovićevskog "to nije naš rat" i Hrvatska će sačuvati neutralnost treba i tko to ne vidi je politički lažov i ono što tvrdi je privid i tlapnja.
Eto vam vaš Zoran ne krije da je pristaša upravo toga, mi ćemo pustiti stvar da jači pobijedi u Ukrajini pa će i okrenuti ta pobjeda politiku Moldavije pa će se u Bugarskoj i Rumunjskoj okrenuti stvar i evo vam uskoro Dodika na Uni sa ruskim raketama i tenkovima pa će i u Glini biti uskoro, ili će stvoriti novu i velikosrpsku Jugoslaviju ili veliku Srbiju, obje s Putinovim slikama u učionici.
I to je 1+1 a ne neki u magli posljedak. Pa vi relativizirajte stvar koliko hoćete- okupljanje srpskih zemalja je direktni politički i vojni cilj onih snaga koje se uzdaju u "nas se to ne tiče pa smo time veći Hrvati.
Jednako, sva ta "meni je svejedno jesi li Hrvat ili Srbin ili Bošnjak, meni je bitno jesi li dobar čovjek " je sviranje kurcu dok je plan uzeti pola Hrvatske ili cijelu "da se ne ponovi Jasenovac" ...i meni je bitno da si dobar i zato ne sanjaj da je Dalmacija srpska jer dok čekaš mig iz Moskve da uzmeš Gata i Škabrnju mi ne treba zbog toga "bitno je da si dobar čovjek". Dođi na more, dođi raditi, dođi bilo kako ali zastavu ne diraj.
Tako da smo jasni. A naravno da je dobar čovjek i Srbin i Hrvat i Bošnjak. I Rus i Ukrajinac. Dok ne planira voziti opet lipicanere kao ratni plijen. A planira.
Kome to nije jasno neka vidi ove koje slikaju kako im režu uši jer to je poruka vama, tako će proći tko nam bude na milost i nemilost a ne bude nam po volji.
Maček je 1941. zagovarao neutralnost kao hrvatski interes po principu da mali trebaju biti pod stolom kad se veliki tuku, otklonio je proglasiti NDH ali se i odbio suprotstaviti i NDH kao i silama osovine i formalno je njegov HSS ostao dio vlade u Londonu, on je proveo rat na svom imanju i dijelom interniran u Jasenovcu a završio ga je u emigraciji. Realno je njegova stranka prepustila svoje članstvo sudbini i ono je u vihoru zbivanja izginulo i poubijano na raznim stranama i po raznim osnovama i te osnove još bride u hrvatskom kolektivnom sjećanju a na Biokovu i zaleđu je još u kamenu sahranjeno onih palih u tim raznim stranama i obje su imale i svoje ideale i ti su se ideali gurali sa svojim okolnostima. Danas nisu takve okolnosti i koliko god to išlo teško preko usana ..ovo je Hrvatska i oni koji kažu da nije nego ju zovu udbaškom ili ustaškom pa se ne računa ova Hrvatska su izdajnici Hrvatske. Činite ju boljom ali ne tvrdite da je nema. Ovo bi vam potvrdili svi koji su je ostavljali i sanjali od Gvozda nadalje, i Hebrang i Luburić i Radić i Nazor i Bušić i Gotovac.
Više se nije obnavljao HSS, ne mogu zvati HSS-om ovo poslije 1990. jer nema te dodirne točke niti ideološki, programski niti povijesno, ubojstvom Radića je već HSS postao nešto sasvim drugačije i mekše ma kakav kult ličnosti je i Maček sagradio. Ali kad danas netko na ratvu Ukrajini gleda kao Maček i "to ratuju Amerika i Rusija a nas se to ne tiče i nećemo se zamijeriti " onda to nije neutralan stav ma koliko taj netko vikao "ja ću gledati hrvatski interes", i htio to prošvercati kao domoljublje to je proputinovska politička opcija.
Ovo je jasno da ako padne Ukrajina mi imamo ...ne na vratima jer je već na vratima i rusku šubaru i srpsku šajkaču, onda obje ne kriju da misle da su čitavi dijelovi Hrvatske "na izvolite" i da bi opet, sad od NATO, "oslobađali Dubrovnik" kao 1918. Jasno je i da taj ruski interes ulazi i kroz politiku HDZ-a i kroz društvene mreže i na sve načine ali mu pobjeda izetbegovićevskog "to nije naš rat" i Hrvatska će sačuvati neutralnost treba i tko to ne vidi je politički lažov i ono što tvrdi je privid i tlapnja.
Eto vam vaš Zoran ne krije da je pristaša upravo toga, mi ćemo pustiti stvar da jači pobijedi u Ukrajini pa će i okrenuti ta pobjeda politiku Moldavije pa će se u Bugarskoj i Rumunjskoj okrenuti stvar i evo vam uskoro Dodika na Uni sa ruskim raketama i tenkovima pa će i u Glini biti uskoro, ili će stvoriti novu i velikosrpsku Jugoslaviju ili veliku Srbiju, obje s Putinovim slikama u učionici.
I to je 1+1 a ne neki u magli posljedak. Pa vi relativizirajte stvar koliko hoćete- okupljanje srpskih zemalja je direktni politički i vojni cilj onih snaga koje se uzdaju u "nas se to ne tiče pa smo time veći Hrvati.
Jednako, sva ta "meni je svejedno jesi li Hrvat ili Srbin ili Bošnjak, meni je bitno jesi li dobar čovjek " je sviranje kurcu dok je plan uzeti pola Hrvatske ili cijelu "da se ne ponovi Jasenovac" ...i meni je bitno da si dobar i zato ne sanjaj da je Dalmacija srpska jer dok čekaš mig iz Moskve da uzmeš Gata i Škabrnju mi ne treba zbog toga "bitno je da si dobar čovjek". Dođi na more, dođi raditi, dođi bilo kako ali zastavu ne diraj.
Tako da smo jasni. A naravno da je dobar čovjek i Srbin i Hrvat i Bošnjak. I Rus i Ukrajinac. Dok ne planira voziti opet lipicanere kao ratni plijen. A planira.
Kome to nije jasno neka vidi ove koje slikaju kako im režu uši jer to je poruka vama, tako će proći tko nam bude na milost i nemilost a ne bude nam po volji.
PROGONIT ĆU VAS, KAŽE "Z", POLITIČKI PROGONITI DODAJE..ALI PREMIJERI NE PROGONE U ZAPADNIM ZEMLJAMA
Ja ću samo podsjetiti ljubitelje Peđe Grbina dvije stvari, prva je da kad on kao zaštitno slovo kampanje uzima Z koje je na svim tenkovima koji napadaju Ukrajinu a to na tenkovima još nije po Zoranu nego je to on zgodno spojio nitko ne misli da je on toliko glup pa se to slučajno poklopilo nego zvuči pritajenom prijetnjom. Unutar tog prvog podsjećanja pridodajem da se Bog njegove političke opcije i stranke, Joža Broz, od 1948. do 60-ih budio i lijegao s jedinom mišlju da mu takvi tenkovi koji su današnji Z ne pregaze "svete granice" i ne bace ga kroz prozor kako to Rusi rade sa svim onima koji im zasmetaju. I da bi mu Joža Broz za ovo Z i za čitavu tu "miči Hrvatsku od Ukrajine" stavio omču oko vrata i dao ga Jovi Kapičiću da ga zacementira na jadranski otok Goli, tzv. Goli otok gdje je onodobne ljubitelje Z slao na ljetovanje i kako bi i njega skupa s njegovim Z. Drugo, njegova je partija i na kutiji šibica Drave iz Osijeka vidjela ušato U pa niti on nije patio od nedostataka smisla za detalje i zaključivanje i semiotičke smicalice.
Majku mu, kako bi bravar rekao, ali vi ništa drugo i ne obećavate niti predlažete nego da ...ste ljuti, da ćete se maknuti od Brisela i Ukrajine i pozatvarati današnju vlast, kad god odslušam uvod kako ste odlični i kako rijeke dolaze ja čekam o PDV-u i nečem bar da izmislite nešto ali vi i ne izmišljate, samo ponavljate da su na vlasti zlikovci a bit će udarnici. U čemu će se ta Treća republika sastojati nije jasno, bit ću milostiv....kaže Z, jebote, progonit ću! Premijer Z će progoniti, premijeri i ne progone izvan Z svijeta.
Ali hvala ti Peđa na jasnoći, ne treba vodič niti uputa, čitali smo Krležu i Izlet u Rusiju, a to da će progoniti eto, bar da Rusi u Srbiji znaju da ne bježe u Hrvatsku od Z koje im je kao P reklo da je FSB dobio zadaću da ih progoni jer nisu glasali za Z. Tako će i nas progoniti ako bude u prilici a ne budemo.
Pa će se u školi učiti da su živjeli u neslobodi i morali slušati na priredbama Lijepu našu i da im se nametalo da se cijepe a onda su došle rijeke pravde s istoka i stigla je sloboda od anemičnih diktatora i postali smo Z.
Prvi put u povijesti. Hm.
Odjek, photo screnshot
Ja ću samo podsjetiti ljubitelje Peđe Grbina dvije stvari, prva je da kad on kao zaštitno slovo kampanje uzima Z koje je na svim tenkovima koji napadaju Ukrajinu a to na tenkovima još nije po Zoranu nego je to on zgodno spojio nitko ne misli da je on toliko glup pa se to slučajno poklopilo nego zvuči pritajenom prijetnjom. Unutar tog prvog podsjećanja pridodajem da se Bog njegove političke opcije i stranke, Joža Broz, od 1948. do 60-ih budio i lijegao s jedinom mišlju da mu takvi tenkovi koji su današnji Z ne pregaze "svete granice" i ne bace ga kroz prozor kako to Rusi rade sa svim onima koji im zasmetaju. I da bi mu Joža Broz za ovo Z i za čitavu tu "miči Hrvatsku od Ukrajine" stavio omču oko vrata i dao ga Jovi Kapičiću da ga zacementira na jadranski otok Goli, tzv. Goli otok gdje je onodobne ljubitelje Z slao na ljetovanje i kako bi i njega skupa s njegovim Z. Drugo, njegova je partija i na kutiji šibica Drave iz Osijeka vidjela ušato U pa niti on nije patio od nedostataka smisla za detalje i zaključivanje i semiotičke smicalice.
Majku mu, kako bi bravar rekao, ali vi ništa drugo i ne obećavate niti predlažete nego da ...ste ljuti, da ćete se maknuti od Brisela i Ukrajine i pozatvarati današnju vlast, kad god odslušam uvod kako ste odlični i kako rijeke dolaze ja čekam o PDV-u i nečem bar da izmislite nešto ali vi i ne izmišljate, samo ponavljate da su na vlasti zlikovci a bit će udarnici. U čemu će se ta Treća republika sastojati nije jasno, bit ću milostiv....kaže Z, jebote, progonit ću! Premijer Z će progoniti, premijeri i ne progone izvan Z svijeta.
Ali hvala ti Peđa na jasnoći, ne treba vodič niti uputa, čitali smo Krležu i Izlet u Rusiju, a to da će progoniti eto, bar da Rusi u Srbiji znaju da ne bježe u Hrvatsku od Z koje im je kao P reklo da je FSB dobio zadaću da ih progoni jer nisu glasali za Z. Tako će i nas progoniti ako bude u prilici a ne budemo.
Pa će se u školi učiti da su živjeli u neslobodi i morali slušati na priredbama Lijepu našu i da im se nametalo da se cijepe a onda su došle rijeke pravde s istoka i stigla je sloboda od anemičnih diktatora i postali smo Z.
Prvi put u povijesti. Hm.
Odjek, photo screnshot
DOBRO JUTRO 20.3.2024.
Zanimljivo je to, svi i sve nas je učilo od malena- ne trči jer ćeš pasti, ne zamjeraj se, ništa oštro, vrelo ili trulo ne diraj i ne odgovaraj kad te netko napadne. Istodobno, slavilo se i čitalo o sasvim obratnom, i sveci su bili hrabri mučenici kao Nikola Tavelić, škole su se zvale po crvenim svecima Nadi Dimić i drugima koji su izazivali sudbinu i lektira je bila o samim avanturistima i luđacima koji traže put u središte zemlje ili se samouništavaju Radijem. Jeste li to primijetili, Tom Sawyer je bio sve što se tražilo da ne budemo...naravno, prvo je oprez iz ljubavi a drugo je iz ponosa, tete pobožne i smjerne su bile uzorne a tete sa velikim misijama su bile...moj stari je imao tetu koja je kupila sa sestrama automobil i vozila ranih tridesetih za Senj na kupanje "i samo je trubila da koga ne pogazi koliko je bila temperamentna", Buick je bio u pitanju. Also, ja sam rano shvatio da odrasli samo petljaju i nas tobože nešto uče i usmjeravaju ali više u vlastitim dramama neostvarenog i ostvarenog, životne hrabrosti i prirodne želje za sigurnošću. Shvatio sam i da ljudi tako različito prikažu svoje vlastite živote i ne znajući, čak i iste epizode, jednom naglašavajući "nismo se dali" a drugi put da smo se čuvali...vrhunac je toga ideja kako su oni prošli svašta ali ne žele tako i mlađima. Oboje je istina, ta se dva nagona u nama isprepliću i svađaju i mire, nešto bi htjeli a htjeli bi i da ne izgorimo kao šibice Drave iz Osijeka.
Kako je vrijeme prolazilo ja sam i sebe znao uloviti u istoj zamci nedosljednosti budalašenja, ukratko ...neka logika svega je da kreneš na Put oko svijeta u 80 dana ili baciti prsten zlog Saurona u planinu usuda ali nosiš u naprtnjači pulover dok su noći hladne. Nisu odrasli bili za ovo krivi, svijet je tako nepošten...uvjeri te da je sve dobro i pod kontrolom a nije. Pa eto nas sad.
Ja ne zamjeram niti jednoj opciji a sve su i tako oboje, mi smo puno više zadani nego mislimo, okolnosti, genetika, iskustva koja su nas formirala, sve nas to još rano isteše od trupca u plug, kundak, violinu ili cjepanicu, sve je jednako ljudski i jednako izvana. I ono što djeluje iznutra je izvana ...alkemičarski zvuči ali je tako.
Zato takvi kakvi smo jutros u svojim životnim dramama i analima je više posljedica nego naša neka samostalna stvar. A ispod svih tih slojeva života smo tek po grm lješnjaka.
Dobro vam jutro, živjeli i naprijed, sve nas u konačnici razumijem i... eto. Pa i ako nas je mimoišlo i ako nije.
Zanimljivo je to, svi i sve nas je učilo od malena- ne trči jer ćeš pasti, ne zamjeraj se, ništa oštro, vrelo ili trulo ne diraj i ne odgovaraj kad te netko napadne. Istodobno, slavilo se i čitalo o sasvim obratnom, i sveci su bili hrabri mučenici kao Nikola Tavelić, škole su se zvale po crvenim svecima Nadi Dimić i drugima koji su izazivali sudbinu i lektira je bila o samim avanturistima i luđacima koji traže put u središte zemlje ili se samouništavaju Radijem. Jeste li to primijetili, Tom Sawyer je bio sve što se tražilo da ne budemo...naravno, prvo je oprez iz ljubavi a drugo je iz ponosa, tete pobožne i smjerne su bile uzorne a tete sa velikim misijama su bile...moj stari je imao tetu koja je kupila sa sestrama automobil i vozila ranih tridesetih za Senj na kupanje "i samo je trubila da koga ne pogazi koliko je bila temperamentna", Buick je bio u pitanju. Also, ja sam rano shvatio da odrasli samo petljaju i nas tobože nešto uče i usmjeravaju ali više u vlastitim dramama neostvarenog i ostvarenog, životne hrabrosti i prirodne želje za sigurnošću. Shvatio sam i da ljudi tako različito prikažu svoje vlastite živote i ne znajući, čak i iste epizode, jednom naglašavajući "nismo se dali" a drugi put da smo se čuvali...vrhunac je toga ideja kako su oni prošli svašta ali ne žele tako i mlađima. Oboje je istina, ta se dva nagona u nama isprepliću i svađaju i mire, nešto bi htjeli a htjeli bi i da ne izgorimo kao šibice Drave iz Osijeka.
Kako je vrijeme prolazilo ja sam i sebe znao uloviti u istoj zamci nedosljednosti budalašenja, ukratko ...neka logika svega je da kreneš na Put oko svijeta u 80 dana ili baciti prsten zlog Saurona u planinu usuda ali nosiš u naprtnjači pulover dok su noći hladne. Nisu odrasli bili za ovo krivi, svijet je tako nepošten...uvjeri te da je sve dobro i pod kontrolom a nije. Pa eto nas sad.
Ja ne zamjeram niti jednoj opciji a sve su i tako oboje, mi smo puno više zadani nego mislimo, okolnosti, genetika, iskustva koja su nas formirala, sve nas to još rano isteše od trupca u plug, kundak, violinu ili cjepanicu, sve je jednako ljudski i jednako izvana. I ono što djeluje iznutra je izvana ...alkemičarski zvuči ali je tako.
Zato takvi kakvi smo jutros u svojim životnim dramama i analima je više posljedica nego naša neka samostalna stvar. A ispod svih tih slojeva života smo tek po grm lješnjaka.
Dobro vam jutro, živjeli i naprijed, sve nas u konačnici razumijem i... eto. Pa i ako nas je mimoišlo i ako nije.
TREĆA REPUBLIKA POLITIČKE KIROPRAKTIKE KOJU NE VOLI EUROPA A VOLI, PONEKAD, NEKI SPUTNIKOV HONORARAC
Milanovićeve su izjave za njegovog predsjednikovanja bile u tonusu i sadržaju iste kao Kolakušićeve u Europskom parlamentu, razlika je samo u tome što je on podilazio i temama iz vječnih 40-ih/90-ih, partizani su bili fanatici nade a Hrastov pod postupkom za Koranski most žrtva udbaškog HDZ-a, ima i Bandićevog i Pernarovog budalaško sajamskog populizma u tome što čini klasičan populistički aparat putinovsko trumpovske škole i kakvih kreketana bez sadržaja osim da struktura ne valja nego je treba srušiti ima sad u čitavom prostoru ...a on će onda iz plamena stvoriti novu strukturu, eto treću republiku, u kojoj će on biti Otac i Sin i Sveti Duh novog zakona. Unaprijed je jasno da su već i da će biti sva sredstva za se ta božanska pravda zaštiti sredstva dopuštena. To je preludij svih diktatura, proglasiš svijet neizdrživo nepravednim, srušiš to sve da se dokopaš vlasti i onda ti žena vježba u teretani vojne akademije a generali je služe, ti se obraćaš iz oblaka i to je uglavnom to. On kaže da će sve koji su bili na skupu HDZ-a kad dođe na vlast progoniti ...pa se ispravi da politički progoniti.
Gdje si bio do sad, maco, pa već si bio i premijer i predsjednik i već su zlikovci i tajkuni trebali biti daleka prošlost, naravno da svi znate odgovor.
Proizvodnja frustracije je jedina djelatnost čitave te farse, narcizam TV Pinka i hiperprodukcija gluposti bez reda i sadržaja, HDZ ima apsolutnu vlast nad pravosuđem- to pravosuđe je HDZ proglasilo zločinačkom organizacijom ....ja sam predsjednik i Hrvata u Bosni i Hercegovini....ja ću namjestiti dan izbora da Hercegovina ne bira za Hrvatsku. To su sve lupetanja koja sežu do razine admirala Domazeta i koja imaju veliku prođu po principu da svako osobno i društveno nezadovoljstvo učine svojim saveznikom.
Ali postoji problem. Problem je prvo da svi drugi opozicionari moraju pristati biti tek dio dijeceze te treće republike i on im nudi - ja ću srušiti EU, NATO i Zapad (jer to je, od antimaskašenja do napada na zle europske emisare), od saveznika ne tražim nego da lupetaju, i dobit ćete svoj komadić vlasti kao znak vjernosti. Pa baš da vrijedi toga...da se svi moraju odreći svojih vlastitih osobnosti i uvjerenja i identiteta za ono malo što će dobiti ...očito je da stvar ne hoda, osipa se.
Drugi je problem da je zec u planini a to je rušenje trulog Zapada, a da kao niti Pernar i Kolakušić on nema nego previše nego ima par recenzija sa Sputnika i sklonost Milorada Dodika i Orbana koji je prodao protivljenje ulasku Švedske u NATO, ostalo je birtija. Tisak trulog Zapada ga je identificirao kao jeftinog rusofila i smetnju a nedostaje i gladi, ne možeš biti politički kiropraktik u tradiciji Ante Pavlovića i najaviti čvrstu ruku a nemati niti ono što je Pavlović kajroprajtik imao, bar vreću za kompost naočala izliječenih, nema izliječenih makar si imao ordinaciju.
Hoćete dokaz da ništa od toga- niti Žare Puhovski ga ne zarezuje a trebao bi, a on je ...stari proljećarski Bojan Križaj. Kad Puhovski izađe s broda znači da će brod potonuti još u luci.
Puhovski je rekao da je prava opasnost tu u slučaju da Milanović izgubi i da nekontrolirana masa povjeruje da je to prijevara- ja ne želim da netko zbog koga postoji takva opasnost dobije. Do sad su u Hrvatskoj svi koji su izgubili izbore mirno izgubili izbore - ne želim da nešto drugo ikad postoji. Jer onda nema više republike niti Hrvatske, samo je kaos.
Photo screnshot
ODJEKere to edit.
Milanovićeve su izjave za njegovog predsjednikovanja bile u tonusu i sadržaju iste kao Kolakušićeve u Europskom parlamentu, razlika je samo u tome što je on podilazio i temama iz vječnih 40-ih/90-ih, partizani su bili fanatici nade a Hrastov pod postupkom za Koranski most žrtva udbaškog HDZ-a, ima i Bandićevog i Pernarovog budalaško sajamskog populizma u tome što čini klasičan populistički aparat putinovsko trumpovske škole i kakvih kreketana bez sadržaja osim da struktura ne valja nego je treba srušiti ima sad u čitavom prostoru ...a on će onda iz plamena stvoriti novu strukturu, eto treću republiku, u kojoj će on biti Otac i Sin i Sveti Duh novog zakona. Unaprijed je jasno da su već i da će biti sva sredstva za se ta božanska pravda zaštiti sredstva dopuštena. To je preludij svih diktatura, proglasiš svijet neizdrživo nepravednim, srušiš to sve da se dokopaš vlasti i onda ti žena vježba u teretani vojne akademije a generali je služe, ti se obraćaš iz oblaka i to je uglavnom to. On kaže da će sve koji su bili na skupu HDZ-a kad dođe na vlast progoniti ...pa se ispravi da politički progoniti.
Gdje si bio do sad, maco, pa već si bio i premijer i predsjednik i već su zlikovci i tajkuni trebali biti daleka prošlost, naravno da svi znate odgovor.
Proizvodnja frustracije je jedina djelatnost čitave te farse, narcizam TV Pinka i hiperprodukcija gluposti bez reda i sadržaja, HDZ ima apsolutnu vlast nad pravosuđem- to pravosuđe je HDZ proglasilo zločinačkom organizacijom ....ja sam predsjednik i Hrvata u Bosni i Hercegovini....ja ću namjestiti dan izbora da Hercegovina ne bira za Hrvatsku. To su sve lupetanja koja sežu do razine admirala Domazeta i koja imaju veliku prođu po principu da svako osobno i društveno nezadovoljstvo učine svojim saveznikom.
Ali postoji problem. Problem je prvo da svi drugi opozicionari moraju pristati biti tek dio dijeceze te treće republike i on im nudi - ja ću srušiti EU, NATO i Zapad (jer to je, od antimaskašenja do napada na zle europske emisare), od saveznika ne tražim nego da lupetaju, i dobit ćete svoj komadić vlasti kao znak vjernosti. Pa baš da vrijedi toga...da se svi moraju odreći svojih vlastitih osobnosti i uvjerenja i identiteta za ono malo što će dobiti ...očito je da stvar ne hoda, osipa se.
Drugi je problem da je zec u planini a to je rušenje trulog Zapada, a da kao niti Pernar i Kolakušić on nema nego previše nego ima par recenzija sa Sputnika i sklonost Milorada Dodika i Orbana koji je prodao protivljenje ulasku Švedske u NATO, ostalo je birtija. Tisak trulog Zapada ga je identificirao kao jeftinog rusofila i smetnju a nedostaje i gladi, ne možeš biti politički kiropraktik u tradiciji Ante Pavlovića i najaviti čvrstu ruku a nemati niti ono što je Pavlović kajroprajtik imao, bar vreću za kompost naočala izliječenih, nema izliječenih makar si imao ordinaciju.
Hoćete dokaz da ništa od toga- niti Žare Puhovski ga ne zarezuje a trebao bi, a on je ...stari proljećarski Bojan Križaj. Kad Puhovski izađe s broda znači da će brod potonuti još u luci.
Puhovski je rekao da je prava opasnost tu u slučaju da Milanović izgubi i da nekontrolirana masa povjeruje da je to prijevara- ja ne želim da netko zbog koga postoji takva opasnost dobije. Do sad su u Hrvatskoj svi koji su izgubili izbore mirno izgubili izbore - ne želim da nešto drugo ikad postoji. Jer onda nema više republike niti Hrvatske, samo je kaos.
Photo screnshot
ODJEKere to edit.
DOBRO JUTRO 17.3.2024.
Ne znam kako je kod vas, i ne tiče me se, ali u mom životu je moje slobode bilo uglavnom. nikako ili malo. Ovo kažem usprkos dobronamjernom i površnom mišljenju mojih prijatelja i poznanika da je stvar upravo obratna ali nije, stvar je drukčija i mahom ljudi slobodu vide za moju predodžbu slobode sasvim promašeno i površno. Ljudi ukupno slobodu doživljavaju kao nešto između neumjerenosti i banalnog i besadžajnog bunta, eto kao da smo na nekom maturalcu pa smo preskočili posjet muzeju, popili rum colu više i zakasnili na autobus..to nije sloboda nego zadanost samo takva, sloboda je neometana i sadržajna usmjerenost na nešto prema čemu osjećamo ljubav i mir, ona Frommova "sloboda od" je nervoza ega i borba za prostor i nije sloboda, najčešće je tek ekstenzija puberteta. Dakle ne stavljati ruku na usta kad kišemo nije sloboda, sloboda je neovisnost od stvaranja dojma pred drugima, neovisnost od hipertenzije ega, vikati "ja sam slobodan" nije sloboda nego ropstvo po mjerilima europskog romantizma s Byronom koji puši nargilu negdje u Grčkoj i gleda se počupati s Turcima i udara selfie pa ga objavljuje na Twitteru. Tako, da. Stvari se postepeno mijenjaju i ja osjećam malu imklimavu blagodat prave slobode... meni polako prestaje biti važno je li vam se sviđam, jesam li vam razumljiv, jesam li važan ukupno i kad čitam ili pišem, komentiram ili sanjam, sve je u tome manje moje čežnje da to "prođe kod onih koji to čitaju ili slušaju ili vide, te "Herman iz Pikove dame slobode " mi je već dugo previše. Sloboda je kad vas povuče da stane te uz cestu i izbliza vidite neku šljivu ili napuštenu carinarnicu pred Zadrom iz vremena Italije pa i stanete i da ne treperite nad ničim drugim nego time što vas je privuklo ...ma, sloboda je odustanak od moći kao prioriteta. Eto, da ne gubimo vrijeme, kad vam je važno što ćete reći a ne u što se to uklapa. Sloboda je u osjećaju pravde i ispunjenosti nasuprot osjećaju biti prepoznat pravednim i ispunjenim. Neću pretjerati ako kažem da je prevladavajuća predodžba slobode obična šlapučina i odstajala kamilica vrsti demonskog zaposjednuća vlastitom važnosti. Među nama, taj osjećaj pune, prave slobode je beskrajno udoban, netestosteronski ugodan, diogeneški ugodan. To je kao izlazak iz onog medicinskog aparata "željezna pluća" i početak disanja pred etičkog nas koje je empatično etično a ne kodificirano etično ovisno o recenziji okoline.
Bljesnulo bi to tako u meni oduvijek ali bi brzo vlastiti ego i želja za priznanjem to zagušili. Znam da je i kod vas tako.
Svoj vam neovlašteni i iskreni, duboki i srčani blagoslov dajem. Poljubac mlinara
Ne znam kako je kod vas, i ne tiče me se, ali u mom životu je moje slobode bilo uglavnom. nikako ili malo. Ovo kažem usprkos dobronamjernom i površnom mišljenju mojih prijatelja i poznanika da je stvar upravo obratna ali nije, stvar je drukčija i mahom ljudi slobodu vide za moju predodžbu slobode sasvim promašeno i površno. Ljudi ukupno slobodu doživljavaju kao nešto između neumjerenosti i banalnog i besadžajnog bunta, eto kao da smo na nekom maturalcu pa smo preskočili posjet muzeju, popili rum colu više i zakasnili na autobus..to nije sloboda nego zadanost samo takva, sloboda je neometana i sadržajna usmjerenost na nešto prema čemu osjećamo ljubav i mir, ona Frommova "sloboda od" je nervoza ega i borba za prostor i nije sloboda, najčešće je tek ekstenzija puberteta. Dakle ne stavljati ruku na usta kad kišemo nije sloboda, sloboda je neovisnost od stvaranja dojma pred drugima, neovisnost od hipertenzije ega, vikati "ja sam slobodan" nije sloboda nego ropstvo po mjerilima europskog romantizma s Byronom koji puši nargilu negdje u Grčkoj i gleda se počupati s Turcima i udara selfie pa ga objavljuje na Twitteru. Tako, da. Stvari se postepeno mijenjaju i ja osjećam malu imklimavu blagodat prave slobode... meni polako prestaje biti važno je li vam se sviđam, jesam li vam razumljiv, jesam li važan ukupno i kad čitam ili pišem, komentiram ili sanjam, sve je u tome manje moje čežnje da to "prođe kod onih koji to čitaju ili slušaju ili vide, te "Herman iz Pikove dame slobode " mi je već dugo previše. Sloboda je kad vas povuče da stane te uz cestu i izbliza vidite neku šljivu ili napuštenu carinarnicu pred Zadrom iz vremena Italije pa i stanete i da ne treperite nad ničim drugim nego time što vas je privuklo ...ma, sloboda je odustanak od moći kao prioriteta. Eto, da ne gubimo vrijeme, kad vam je važno što ćete reći a ne u što se to uklapa. Sloboda je u osjećaju pravde i ispunjenosti nasuprot osjećaju biti prepoznat pravednim i ispunjenim. Neću pretjerati ako kažem da je prevladavajuća predodžba slobode obična šlapučina i odstajala kamilica vrsti demonskog zaposjednuća vlastitom važnosti. Među nama, taj osjećaj pune, prave slobode je beskrajno udoban, netestosteronski ugodan, diogeneški ugodan. To je kao izlazak iz onog medicinskog aparata "željezna pluća" i početak disanja pred etičkog nas koje je empatično etično a ne kodificirano etično ovisno o recenziji okoline.
Bljesnulo bi to tako u meni oduvijek ali bi brzo vlastiti ego i želja za priznanjem to zagušili. Znam da je i kod vas tako.
Svoj vam neovlašteni i iskreni, duboki i srčani blagoslov dajem. Poljubac mlinara
VLADA NACIONALNOG SPASA "ZDS ANTIVAKSERA I NEOSTVARENIH PSEUDOKOMUNISTA" PROTIV MRSKE EUROPE
Milanović je u društvenom smislu odgovor na frustracije neostvarenog i klimakteričnog građanstva nastalog u doba druge Jugoslavije, on je vreća rogova koja divlja i psuje protiv EU, bosanske državnosti i zdravstvenih mjera, on gleda da relativizira sve pa se odjednom divi Dodiku pa Praljku pa opet Dodiku i Orbanu sasvim nespojivo i bez smisla pa ljudi kojima to odgovara tonom govore "e neka im je netko konačno rekao", nije on niti lijevo niti desno niti ima za njih bilo kakvog sadržaja. Kao premijer je bio ništa, kao nositelj nekog javnog interesa je ništa, kao kontrapunkt banskoj i weimarskoj plenkovštini koja tonom podsjeća na Mažuranića i djeluje nepravedno i skučeno iako poput austrijskih vremena ostavlja tragove i stvara neku rezultat on je na svom terenu...nešto kao Zmaj od Šipova, njemu su žene narikače, ministri opušci, on je iznad i izvan svega, Covid je karijes, Brisel samo gnjavi, jebeš Ukrajinu, jebeš Švedsku, sve je bez veze osim njega i da se sad pojavi Bog osobno on bi rekao da će ga primiti njegov savjetnik jer je on izabran neposredno a Bog je postavljen od strane Europske komisije. On je "ja sam pio pivo a Plenković sok" , budalašenje kojem je staze probijao Most, onda bi uz put uzdisala vječno drugotna i zaljubljena u narcise hrvatska Mary Poppins, Jadranka Kosor kojoj je zakačio medaljicu a ona se prsila kao na školskoj priredbi. Može li to dati izborni rezultat ako mu je uzde dao politički som Grbin...možda, u svojoj ujediteljskoj ulozi patrijarha pomirbe cirkuskog hrvatovanja jednog Penave i putinovskog ljevičarenja urološki popustjele lažne ljevice ...možda. Najveća je optužba na Plenkija da se izvukao da je anemičan pa nije služio JNA, služiti JNA je prvopričesništvo naših ružičastocrvenih a ova retardirana desnica to ponavlja još topla od podguznih dizalica topline nekog tko je pjevao po četničkim klubovima i koga je izvikala za Hrvata nad Hrvatima, tako je Milanović nasljednik Škore i zloćko "naš Zoran" onima koji su kao i on " ipak između Tita i Tuđmana dali prednost Titu ...iako je to besmisleno ali ipak. I tako je on ukrao Božić Možemovcima uz nacerenog Peđu i zaljubljenu Jadranku, Most se isto kao i možemovska udrugaška priča svode na privremenu stiropor dekoraciju u mitskim okršajima SDP- HDZ . Osim marginalizacije hrvatskog političkog prostora i kojeg afirmativnog članka u ruskom Sputniku i koje zdravice u Vili Vrbas od strane bosanskih srpskih secesionista....sve je jedno veliko ništa. Pa ako će to ljudima dati osjećaj mira i da rastući BDP te pederske vlade žrtvuju i stave u ruke Vlade nacionalnog spasa u kojem će se gurati ZDS antivakseri i neostvareni komunisti ...sretno vam bilo. photo screnshot SUTRA: 3 PITANJA KOJA HRVATSKA DESNICA MORA U SEBI RIJEŠITI ŽELI LI BITI BITNA I PRESUDNA A NE POSTATI KAZALIŠNA- U otvorenom pismu ODJEK -a desnici. Odnos prema NDH, zakonu profita i liberalima, odnos prema Rusiji. Evo odlomka:
"5. listopada 1950. nekadašnji ministar u Stojadinovićevoj vladi Adam Pribičević traži predstavkom od UN poseban dokument o stradanju Srba u NDH, odgovara mu nitko drugi nego kipar Ivan Meštrović, autor tolikih spomenika vidovdanske Jugoslavije ali i Indijanca pred zgradom Skupštine UN i nikako nostalgičan za NDH ali u ovome jasan-"po Vašim i Vaših supotpisnika zločin biti Hrvat, a pravo i Bogu drago biti Srbin i četnik ", " Mislite li Vi da su čovjeka ubojice samo oni koji su ubijali Srbe, a oni koji su ubijali Hrvate da su vršili svoja prava?« i Ne branim ja zločince među ustašama, nego samo tvrdim..." |
DOBRO JUTRO 15.3.2024.
Vjerojatno bi moj čitalački istodobni history, kad bi ga netko pregledao, podsjetio na onaj odgovor iz Evanđelja po Marku (5, 9) "jer nas je puno", po raznolikosti naslova i autora to prvenstveno mislim. Vizionarski i pitak, ingeniozan feminizam Bell Hooks, stari Starčevićevi uvodnici u Hervatu 1868-69, pisma Maksa Luburića preko portala Otporaš, Eseji o srpsko-hrvatskom pitanju Jovana Skerlića, malo i Trockog i fenomenalna poezija Franje Pavličića pristigla poštom od autora, Hervat je tu najdelikatnije štivo jer ga Nacionalna i sveučilišna knjižnica drži u bunkeru "kao da grize". Takva je u nas atmosfera i navada i usput ja i dalje izrezujem, lijepim i šarafim letvice i dorađujem sobna vrata a i radim posao on stricto sensu, juristički dakle i neki business intelligence. Nekom je moja svakodnevica sinonim za shizoreno svaštarenje po principu rasutog tereta i nedostatak usredotočenosti i tako sinonim neuspjeha a nekom nakaradna neorenesansna svestranost...oboje se može kvalitetno obraniti kao ocjena. No, uvod je opet narcistički uz svu samoironiju koju sam u njega ugradio, idemo dalje na jutarnju temu koja je prirodni nastavak uvoda. Ta naša već petomjesečna adaptacija životnog prostora je u idealnom scenariju trebala trajati mjesec a ne pet i za to vrijeme smo mi trebali tek tu i tamo doći prigovarati pravim izvođačima...ovako smo potrošili iznos dostatan za rabljeni terenac iz 2010. (možda i 2015. s dražbe) a onako bi za dva i ta druga opcija bi bila socijalno jača i zvučnija...to je gola činjenica. A gle, ja se ovom jeftinijiom opcijom još i hvalim. To je isti pristup kojim se pritajeno hvalim da je naš četveronožni Baggins udomljeno pseto i avlijaner a ne sin uglednih roditelja i šampiona, možete stvar gledati ovako i onako. Što želim reći? Pa to da se sve može tako okrenuti i gledati, anglosaksonski gard je hvaliti se da ti kćer studira vani i pere suđe u kineskom restoranu a balkanski da ne mora niti žlicu podići, naravno, pitanje je je li ovo prvo iz nužde ili odgoja radi. Može se gotovo svime pohvaliti i isto može zvučati loše, sve je u kutu promatranja, sjeo sam s primarijusom prije operacije na ručak da mi objasni i približi/ na listi sam čekanja za operaciju pa u to vrijeme orem kalorije na Orbitreku....kaj ne. Život je lijep i smiješan zapravo, beskrajno subjektivno ga možemo gledati na prvu loptu, ali u sebi imamo osnovnu predodžbu "što bi trebalo i bilo bolje", ona je zašarafljena na šasiju davno i teško se skida. Sretni smo mi kod kojih se te predodžbe bar relativno poklapaju kod nas i bliskih ljudi. To je najdragocjenije. Živite dakle svakako ali budite s time u dobrim odnosima, drukčije nastaje čir ili bar žgaravica. Dobro vam jutro neznane junakinje i kosmati i već proćelavi junaci, dobro vam jutro Hrvatska i čitavi svijete od rovova ukrajinske fronte do čeličana Pittsburgha. |
U ŠTO PRVO VJERUJE HRVATSKI ČOVJEK- U SUSTAV
Ono čega je, a to su dvije ključne činjenice, svatko mogao postati svjestan u ovih trideset godina višestranačja...je da je tranzicijski čovjek i birač budaletina samo takva, i da vještina manipuliranja njegovom gluposti nije dovoljna za formiranje vlasti.
Hrvatsku nije krajem osamdesetih mobilizirao i okupio na putu samostalnosti samo strah od Miloševića i pada Srbije u njen neskriveni šovinistički delirij pod egidom antibirokratske revolucije koji je prekinuo do kraja svaku sponu s predodžbom neke kakve takve ipak podnošljive federacije, učinila je to kaotična inflacija, nezaposlenost i korupcija koje su se dugo obećavale suzbiti imaginarnom floskulom stabilizacije. Čak i tada, nesuvisli i mlitavi Račan i Šuvar s glavom u oblacima teoretiziranja pokazali su Hrvatskoj dvoje- niti sa srpskim nacionalnim delirijem a niti sa činjenicom da plaća mora biti pretvorena u stranu valutu isti dan kad stigne se niti hrvatski komunisti niti federacijsko vodstvo ne može i ne zna boriti, ostali smo sami, i odlazimo u crnoburzijanske mijenjačnice i čitamo Dugu i kako opet radi Jasenovac. Tuđman je imao Hrvatsku doslovno na dlanu i nju su mu je i hrvatski partijski vrh i onaj savezni isporučili s mašnom i bez ikakve mogućnosti izbora. Danas je jugonostalgija spojila bolje turističke sezone iz sedamdesetih i krvave devedesete u jednu bajku pa time pothranjuje svoje piliće ali to nije bilo tako, socijalizam je utonuo u kaos i ekonomski i politički i vidjelo se da iz njega neće izaći na leđa nego će se formirati sasvim nove okolnosti, Ante Marković je kao kakao s mlijekom opcija bio klaun bez ikakvih izgleda i da uhapsi Miloševića i da vrati vrijeme na bilo koji način, mene zadivljuje kako ljudi kojima već dugo rastu dlake iz ušiju govore o tom vremenu kao da su "nacionalisti" iskočili padobranom nad Hrvatima ili se pojavili na način kako se pojavila Bugojanska skupina, nije tako bilo. Komunisti su izgubili ono što svatko tko drži vlast dok ima, drži vlast s velikom prednošću .. povjerenje u sustav ma kakav bio. Nedemokratski i nehrvatski Car Karlo i carica Zita su vladali dok nisu izgubili rat, Karađorđevići isto, Pavelić isto, pa i SKJ/SKH je izgubila kad se vidjelo da se sustav raspao pred okolnostima Slobe i ekonomskog kaosa.
Gola je činjenica da danas sustav predstavljaju reformirani HDZ Andreja Plenkovića s podrškom EU a da kontra stranu predstavljaju oporbene stranke koje svoju politiku grade na tvrdnji da se taj ukupni sustav raspao, i na ukrajinskoj fronti i kroz afere koje su pretvorile Hrvatsku, ovakvu Hrvatsku u besmislen i agoničan kaos koji čeka ...Most ili Možemo sasvim svejedno i populističku agendu vođe oporbe u osobi predsjednika države da ju spase kaosa i dronova koji padaju uz ograde studentskog doma. S jedne strane ide lažna ljevica sa Severinom a s druge tvrdnja da je Plenković lažno anemični dezerter (istina JNA), nasuprot junačkim prvacima desnice kakav je bio Škoro a sad je Penava s Ćipom u gaćama. Desnica se ufa i u Trumpa kao Putinovog starijeg brata i razaratelja fantazmagorične duboke države a ljevica ne može svoj antieuropski put pokazati otvoreno nego kroz jugonostalgično hipereuropejstvo i zadnja nada joj je "da će doći iz Rumunjske europska tužiteljica i zatvoriti HDZ-ovce u rešt kao nekad Carla Del Ponte.
Problem je samo što sustav ..hrvatskim ljudima jedino pravo mjerilo sve održivosti, nije pao i nije u stanju da bi ga povjerili liderima oporbe. Kontrolni paket biračkog tijela radi na teret proračuna, bilo kao zaposlenici ili zaposlenici kooperanata, BDP raste, plaće i mirovine stižu...je li A. P. izbjegao otići u JNA u prošlom stoljeću i da je netko imao loše iskustvo sa splitskom službom hitne pomoći...nije srušilo nosive zidove konstrukcije kako su bili narušeni dva puta- o smrti Tuđmana i nakon poraza Sanadera čije su afere ulazile u zonu kaotičnog.
Po mjerilima posjetitelja autosajma, populistički dakle, može se dijeliti kolač tek onda kad se uruši kostur postojećeg sam od sebe i stvori strah od budućnosti koji se pjevanjem Lijepe naše s kritičkim tekstom ne može proizvesti kao niti ćevapima s Dodikom ili Orbanom. Da je Crvena armija u Dugom Selu i da prosječan Hrvat prodaje bakinu ogrlicu za deset jaja ...bilo bi to moguće. Ovako nije moguće.
ODJEK Vanja Zlatović
Ono čega je, a to su dvije ključne činjenice, svatko mogao postati svjestan u ovih trideset godina višestranačja...je da je tranzicijski čovjek i birač budaletina samo takva, i da vještina manipuliranja njegovom gluposti nije dovoljna za formiranje vlasti.
Hrvatsku nije krajem osamdesetih mobilizirao i okupio na putu samostalnosti samo strah od Miloševića i pada Srbije u njen neskriveni šovinistički delirij pod egidom antibirokratske revolucije koji je prekinuo do kraja svaku sponu s predodžbom neke kakve takve ipak podnošljive federacije, učinila je to kaotična inflacija, nezaposlenost i korupcija koje su se dugo obećavale suzbiti imaginarnom floskulom stabilizacije. Čak i tada, nesuvisli i mlitavi Račan i Šuvar s glavom u oblacima teoretiziranja pokazali su Hrvatskoj dvoje- niti sa srpskim nacionalnim delirijem a niti sa činjenicom da plaća mora biti pretvorena u stranu valutu isti dan kad stigne se niti hrvatski komunisti niti federacijsko vodstvo ne može i ne zna boriti, ostali smo sami, i odlazimo u crnoburzijanske mijenjačnice i čitamo Dugu i kako opet radi Jasenovac. Tuđman je imao Hrvatsku doslovno na dlanu i nju su mu je i hrvatski partijski vrh i onaj savezni isporučili s mašnom i bez ikakve mogućnosti izbora. Danas je jugonostalgija spojila bolje turističke sezone iz sedamdesetih i krvave devedesete u jednu bajku pa time pothranjuje svoje piliće ali to nije bilo tako, socijalizam je utonuo u kaos i ekonomski i politički i vidjelo se da iz njega neće izaći na leđa nego će se formirati sasvim nove okolnosti, Ante Marković je kao kakao s mlijekom opcija bio klaun bez ikakvih izgleda i da uhapsi Miloševića i da vrati vrijeme na bilo koji način, mene zadivljuje kako ljudi kojima već dugo rastu dlake iz ušiju govore o tom vremenu kao da su "nacionalisti" iskočili padobranom nad Hrvatima ili se pojavili na način kako se pojavila Bugojanska skupina, nije tako bilo. Komunisti su izgubili ono što svatko tko drži vlast dok ima, drži vlast s velikom prednošću .. povjerenje u sustav ma kakav bio. Nedemokratski i nehrvatski Car Karlo i carica Zita su vladali dok nisu izgubili rat, Karađorđevići isto, Pavelić isto, pa i SKJ/SKH je izgubila kad se vidjelo da se sustav raspao pred okolnostima Slobe i ekonomskog kaosa.
Gola je činjenica da danas sustav predstavljaju reformirani HDZ Andreja Plenkovića s podrškom EU a da kontra stranu predstavljaju oporbene stranke koje svoju politiku grade na tvrdnji da se taj ukupni sustav raspao, i na ukrajinskoj fronti i kroz afere koje su pretvorile Hrvatsku, ovakvu Hrvatsku u besmislen i agoničan kaos koji čeka ...Most ili Možemo sasvim svejedno i populističku agendu vođe oporbe u osobi predsjednika države da ju spase kaosa i dronova koji padaju uz ograde studentskog doma. S jedne strane ide lažna ljevica sa Severinom a s druge tvrdnja da je Plenković lažno anemični dezerter (istina JNA), nasuprot junačkim prvacima desnice kakav je bio Škoro a sad je Penava s Ćipom u gaćama. Desnica se ufa i u Trumpa kao Putinovog starijeg brata i razaratelja fantazmagorične duboke države a ljevica ne može svoj antieuropski put pokazati otvoreno nego kroz jugonostalgično hipereuropejstvo i zadnja nada joj je "da će doći iz Rumunjske europska tužiteljica i zatvoriti HDZ-ovce u rešt kao nekad Carla Del Ponte.
Problem je samo što sustav ..hrvatskim ljudima jedino pravo mjerilo sve održivosti, nije pao i nije u stanju da bi ga povjerili liderima oporbe. Kontrolni paket biračkog tijela radi na teret proračuna, bilo kao zaposlenici ili zaposlenici kooperanata, BDP raste, plaće i mirovine stižu...je li A. P. izbjegao otići u JNA u prošlom stoljeću i da je netko imao loše iskustvo sa splitskom službom hitne pomoći...nije srušilo nosive zidove konstrukcije kako su bili narušeni dva puta- o smrti Tuđmana i nakon poraza Sanadera čije su afere ulazile u zonu kaotičnog.
Po mjerilima posjetitelja autosajma, populistički dakle, može se dijeliti kolač tek onda kad se uruši kostur postojećeg sam od sebe i stvori strah od budućnosti koji se pjevanjem Lijepe naše s kritičkim tekstom ne može proizvesti kao niti ćevapima s Dodikom ili Orbanom. Da je Crvena armija u Dugom Selu i da prosječan Hrvat prodaje bakinu ogrlicu za deset jaja ...bilo bi to moguće. Ovako nije moguće.
ODJEK Vanja Zlatović
DOBRO JUTRO 13.3.2024.
Skončao u piću i siromaštvu a tako glazbeno i harmonijski nadaren i iskren, američki neoromantik s početka XX stoljeća i pensilvanac Samuel Barber je čest companion mojih druženja s knjigom i tipkovnicom, a tako tužan i predivan je bio (Agnus Dei nađite i Adagio for strings), kao Erik Satie...da, prepoznat ćemo te ali odbaciti, tako je to vrijeme i njegova stvarnost sa obojicom. Pa i s milijunima, desecima milijuna...tako se i nama smiješi. Čitajte Isaka Babelja, dok ima vremena, kažem vam. Spavali smo dugo i duboko poslije večere pa se probudili prije ponoći- idem pisati za sutra pomislim, evo.
Da, u one mjesece tik pred rat, mi smo studenti s prava hodali (to se računalo u tjelesni odgoj) na Adolfovac i vraćali se preko Kraljičinog zdenca, tamo smo pili po tada nešto sasvim novo...crni Paulaner, možda i dva. Jednom tako... a bili smo zabrinuti, ja se sjećam kako se po zvuku spuštajućih koraka prema Šestinama osjetilo da "se osjeti" to pivo, onako raštimano ali ne bezbrižno. Bile su neke vijesti, ne znam više što ali zabrinjavajuće nešto što smo doznali kad smo naručivali pivo i šutjeli smo spuštajući se. Odjednom jedan od nas s naglaskom vrlo zagrebačkim, baš onako, kaže - ne bu od svega niš. Nitko nije na to ništa rekao i to je bilo tek prijeteće i tjeskobno, tu tišinu neću nikad zaboraviti. Vidite minijatura, zapamti čovjek takve stvari. Preko trideset godina je prošlo od tada.
Meni okolina oprašta ako imam neke komentare i primjedbe koje ne razumije, dogodi se i da ponetko zapamti pa poslije spomene što sam iznenada rekao i to je dio mog statusa pouzdanog i korisnog ekscentrika, nisam niti privlačna figura za narugati se jer sam nagao, ugodno mi je u toj koži. Donekle slično, glavni moj klijent za moje savjetodavne i risk situation usluge je preko sedamdeset, ljutiti jedan i neobično uspješan poduzetnik, ne baš tajkun ali nije niti daleko od toga ...iz "zlatne generacije Đurinih strojara (Đure Đakovića iz Broda) ljubitelj Castanede i apstraktnih, futurističkih tema i konstrukcija o budućnosti, on garderobu ne mijenja decenijama, mobitel deceniju i među prvima je vozio električni automobil, ima tu crtu genijalnosti u savezu sa svojom praktičnom poslovnom stranom. Da, on je u Kozarskoj Dubici ljude za drugim stolovima u restorantskoj bašti okupio i tumačio im multidimenzioalnost svemira. Ljudi...ljudi smo svi jako različiti a opet se po nečemu poklopimo. Vidite...kako nešto spomenete pa vam to "izlazi" na računalnom ekranu, nije to samo algoritam, i život tako radi a nema niti mikrofona niti čega, život ima memoriju i vraća nam teme i detalje stvarnosti, okreće ih i preslaguje.
Dobro vam jutro, zašto smo tu, baš i mi posebno oko Dobro jutro uvodnika, i to ima svoju mesmerističku logiku.
O PRIJATELJSTVU
Pred početak napada na Ukrajinu...ja sam bio član FB grupe Stranica rusko-hrvatskog prijateljstva, jednom sam objavio tekst s Odjeka kako je boljševizam u Rusiji preferirao klasičnu rusku umjetnost više nego rusku avangardu i to analizirao.
Par mjeseci prije "specijalne vojne operacije" u više navrata su izašli na stranici tekstovi koji su sadržavali na primjer ...koliko bi letjela neka raketa od silosa u Rusiji do ..eto Zagreba. Ja sam to doživio kao prijetnju i tražio odgovor na pitanje kakva je to stvar da prijatelji...a to je stranica prijateljstva, jedni drugima počnu govoriti što bi i kako bi ih mogli spržiti. Maknuli su me iz grupe i ok.
Sjećam se njihovog veleposlanika u BiH kad je par dana po napadu kod Senada Hadžifejzovića ruski ambasador u BiH rekao "mi imamo planove protiv Hrvatske", pet puta ga je voditelj pitao " imate planove protiv Hrvatske?" a ovaj je govorio " mi imamo planove jer kao članica NATO" .
Eto, tako je to bilo. Zato se nemojte družiti s kriminalcima ili kabadahijama ili mirotvorcima ili balerinama ako vam govore što vam mogu ...pa se čuditi poslije kad nekoga polome ili potope.
Pred početak napada na Ukrajinu...ja sam bio član FB grupe Stranica rusko-hrvatskog prijateljstva, jednom sam objavio tekst s Odjeka kako je boljševizam u Rusiji preferirao klasičnu rusku umjetnost više nego rusku avangardu i to analizirao.
Par mjeseci prije "specijalne vojne operacije" u više navrata su izašli na stranici tekstovi koji su sadržavali na primjer ...koliko bi letjela neka raketa od silosa u Rusiji do ..eto Zagreba. Ja sam to doživio kao prijetnju i tražio odgovor na pitanje kakva je to stvar da prijatelji...a to je stranica prijateljstva, jedni drugima počnu govoriti što bi i kako bi ih mogli spržiti. Maknuli su me iz grupe i ok.
Sjećam se njihovog veleposlanika u BiH kad je par dana po napadu kod Senada Hadžifejzovića ruski ambasador u BiH rekao "mi imamo planove protiv Hrvatske", pet puta ga je voditelj pitao " imate planove protiv Hrvatske?" a ovaj je govorio " mi imamo planove jer kao članica NATO" .
Eto, tako je to bilo. Zato se nemojte družiti s kriminalcima ili kabadahijama ili mirotvorcima ili balerinama ako vam govore što vam mogu ...pa se čuditi poslije kad nekoga polome ili potope.
DOBRO JUTRO 11.3.2024.
Ne mislim ja da su stvari "tek tako", sve više upravo obratno, kako se vremenska crta troši a meni je sve više toga sve važnije. Pa i ovo jutarnje obraćanje. Da, pa kad bi propustio osjetiti ozbiljnost trenutka kad počinjem pisati ili govoriti onda me ne bi niti išta od toga privlačilo, to je taj trenutak "ovo mi je važno", ne jer ja iskazujem pa je to nešto nego jer je važno o čemu govorim. Riječi čine svoje. Nekad nisam tako osjećao, sad sam svjestan da nemam vremena još previše, nemam više neuhvatljivo umom puno, kako to osjećamo kao djeca ili dvadesetogodišnjaci. Sad već...pa sama činjenica da je puno meni važnih već mrtvo jasno kaže- ja igram produžetke, bonus neki. Svjestan sam ja svakog dana sad već, i svakog od vas, od nas, nije to šala uopće. Kiša je, moji prijatelji, udara po staklu nekako veselo, zavjerenički, prisno. Taj zvuk je i sasvim mističan jer dolazi s neba, čini se to nebo bliže i konkretnije, čini se manje strašno i osuđujuće, kao neko "svoji smo". Dobro je biti samovoljan ali ne iz narcizma nego ako je nama razlog, evo jedan primjer iz povijesti...što god mislili o Stepincu ali on je bio na robiji pa u kućnom pritvoru...to je bio jedinstven primjer u Europi da se netko na tom položaju drži na robiji pa zatvoren u kući, pred kraj života je imenovan kardinalom. To je bila prilika za režim da ga se pusti u Vatikan na ceremoniju preuzimanja crvenog šešira i biti naslovnikom crkve sv. Pavla alla Regola u središtu Rima uskrati mu se povratak i on ostane u Vatikanu...i za njega da se poslije puno godina nađe u prostoriji većoj od male ćelije ili male sobe. On je to predosjetio i shvatio pa nije otišao jer bi to poreklo narušilo njegovu misiju "ja sam tu sa svojima pa kako god bilo" iz koje nije otišao '41 niti '45 a u oba slučaja su ga zvali sa sobom oni koji su naglo odlazili pred onima koji dolaze. Slično je i Strossmayer napao dogmu o nepogrešivosti Pape "pa kako god bilo", slično su razni idealisti raznih boja i uvjerenja, rasa i nacionalnosti, crveni i kožom ili uvjerenjima (ili eto šeširom), plavi i crni i bijeli kao Sophie Scholl i ..u nekom času nam nešto bude važno i važnije od drugoga. Šaljapin je nosio po svjetskim operama i hotelima čitav život kofer sa zemljom (to se kasnije tek otkrilo) da bi bio sahranjen u ruskoj zemlji. Bio je najveći bas u povijesti, pijanac i svašta drugo ali to mu je bilo važno i sahranjen je u Parizu i prekriven zemljom iz tog kofera kao politički emigrant ali "na svom". Iracionalno je postala gotovo psovka a karijerna ili po zakonu udobnosti sazdana logika gotovo test svake etike i mentalnog zdravlja, nemojte misliti da se svi tome povinuju, eto i jedan admiral JNA nije, Barović, ubio se mirno i iz uvjerenja da neće svojim brodovima dati pucati na gradove koje je osjećao svojima. Nije sve svakome jednako vrijedno i važno, slijedite svoja uvjerenja koliko i kako i ona koja držite. Ponedjeljak je, život je pred nama bar u nekoj mjeri, živimo ga. Želim vam svaku sreću i ugodan dan, dobro jutro svakome. Svakome ..ma što mislio o Šaljapinu i Mandeli i svakome od nas. Na fotografiji je brat moga djeda i osnivač Elektrodalmacije, "barba Jerko"...tada već u mirovini, vanpartijac koji je završio u Švicarskoj elektrotehniku i nije otišao u Italiju '41 niti '45 jer je htio ostati u Splitu makar mu sve oduzeli nacionalizacijom ali je mislio da je važnije elektrificirati Cista Provo nego širiti i održavati mrežu u okolici Verone. Ima ljudi svakakvih. |
DOBRO JUTRO 10.3.2024.
Tamo u magli naglih i nepozvanih predpraskozornih sjećanja... tamo gdje se sva vremena skrivaju i paralelno traju, zapela i zaplela se u odlasku pa drijemaju i ukazuju se, učine se i nestanu, tamo u istoj prisavskoj šikari naših tinjajućih i nezaraslih bdijenja, u nepreležanim zabludama i neoplakanim rastancima, tamo, tamo dakle u istoj tišini što ju svi ljudi u sebi nose i sve čekaju nestat će ali tišine ne nestaju jer ih i nema nego samo rubom oka protrče kao lisica. Tamo gdje hodamo brže da ne čujemo vlastiti unutarnji žamor davno presušilih šmidhenskih bazena i studentskih menzi i podrumskih soba, miris kopirki i muk čitaona, tamo me nekad put odvede da i nisam htio i tražio, u daleku ciku sanjkaških zimskih večeri i žmirkavo svjetlo sa stupova Ulice proleterskih brigada. Da, život protutnji kao neodgovoran i raščupan luđak, vrata otvara i glavom i rukama i sama mu se otvaraju ali ne zatvori za sobom niti jedna, protrči i juri tako dok ne klone i za sobom ostavlja u toj žurbi po klupama parkova knjige i po stanovima iz kojih se u neredu iseljavao popadale stvari, pisma, preskočene račune, bočice iz rinfuze jeftinih mirisa i požutjele fotografije, tupe i od vremena pocrvenjele žilete, prazne omote ploča, prerasle klizaljke i napukle čaše. Čudan je život, uvijek nedovršen i uvijek u nekom bijegu, sve bi i prvi put i iznova, sav u iskačućim prozorima svojih delirija i zamiranja, sve dok se jednom ne skrasi pa tamo zadihan drijema i ispari. ...pa nekom stigne gdje je i od kud je davno krenuo, popusti ta brava nekog betonskog odmarališta, a netko i dalje luta. Dobro vam ovo tiho nedjeljno jutro. Zagrlite ga da ne prođe, tko zna koliko ih još takvih u vreći čeka. ODJEK , Vanja Zlatovic |
DOLAZI CIRKUS, KRATAK ROK, KAZAČOK
Fred Matić pleše na video spotu u ritmu Baby Lasagne poput drvenog Pinocchija, vratio se notorni i opominjujući antieuropski Izaija Kolakušić, rojnik katoličkih skauta u otpustu Miletić pada u predizborni status i počinje svoju sezonu samosramoćenja, premijer ulazi u svoju bansku i mažuranićevsku agendu uz silinu svog neokajanog grijeha veličine, mostovci i domovinci pune svoje Makarove streljivom kojim će otkrivati nove afere i komplote, možemovska poskakivanja i zgražanja će se utrostručiti u slijedećim tjednima i rušiti svijet hadezenjara i pokoji brežuljak jakuševačkog smetlarnika, svoju eksplozivnu i još neosvojenu Iwo Jimu. Grmi već golemi Peđa, medvjeđi tribun kinder bueno ljevice. Da, Hrvatska postaje predizborni cirkus. Zagrebom grme kamioni kapitalističkog autsorsinga i skupljaju smeće za Holding u rukama udrugaškog lakovanog komesarijata. Ruše se cijepljeni i umiru u strašnim mukama kako su hrvatski komsomolci predvidjeli, svijet se nakrivio i odbrojava "kazačok-novičok".
Događa se ovo u sred galopirajuće eskalacije ruske agresije na truli zapad i lijepi dio tog cirkusa će se upravljati iz tog srca oluje koja nas uz sav mačekovski pokućni izolacionizam ne zaobilazi niti najmanje.
Dapače, on je u središtu svih ovih karnevalskih zbivanja i one su mu tek taktički paravan kao u nekoj swingerskoj inačici Crvenkapice.
photo screnshot, Moskovski cirkus
Fred Matić pleše na video spotu u ritmu Baby Lasagne poput drvenog Pinocchija, vratio se notorni i opominjujući antieuropski Izaija Kolakušić, rojnik katoličkih skauta u otpustu Miletić pada u predizborni status i počinje svoju sezonu samosramoćenja, premijer ulazi u svoju bansku i mažuranićevsku agendu uz silinu svog neokajanog grijeha veličine, mostovci i domovinci pune svoje Makarove streljivom kojim će otkrivati nove afere i komplote, možemovska poskakivanja i zgražanja će se utrostručiti u slijedećim tjednima i rušiti svijet hadezenjara i pokoji brežuljak jakuševačkog smetlarnika, svoju eksplozivnu i još neosvojenu Iwo Jimu. Grmi već golemi Peđa, medvjeđi tribun kinder bueno ljevice. Da, Hrvatska postaje predizborni cirkus. Zagrebom grme kamioni kapitalističkog autsorsinga i skupljaju smeće za Holding u rukama udrugaškog lakovanog komesarijata. Ruše se cijepljeni i umiru u strašnim mukama kako su hrvatski komsomolci predvidjeli, svijet se nakrivio i odbrojava "kazačok-novičok".
Događa se ovo u sred galopirajuće eskalacije ruske agresije na truli zapad i lijepi dio tog cirkusa će se upravljati iz tog srca oluje koja nas uz sav mačekovski pokućni izolacionizam ne zaobilazi niti najmanje.
Dapače, on je u središtu svih ovih karnevalskih zbivanja i one su mu tek taktički paravan kao u nekoj swingerskoj inačici Crvenkapice.
photo screnshot, Moskovski cirkus
O POVIJESTI I REVIZIONIZMU
Moje će izlaganje na Specijalističkoj radionici "Odrazi povijesnih kontroverzi na hrvatsko društvo XXI stoljeća" biti na temi Historiografski revizionizam- unaprjeđenje ili zloporaba.
Ništa ne treba koliko revizionizma, narcistička i politici podložna historiografija je pretvorila povijesnu znanost u ritualnu žrtvu svjetonazorske i identitetske, permanentne sadističke seanse, Otto von Hamer je pisao o Otomanskom carstvu u jeku austrijske pomame za Bosnom daleko objektivnije i slobodnije nego se piše danas i kad izlaze pred javnost razvikani hrvatski povjesničari i pišu jeftine pamflete takve binarne i pigmentne angažiranosti, tako jeftine i do pakosti jednostrane da čitatelj iole zahtjevniji od čitača portala Index ili nekada Azura ili ST štiva Marinka Božića ne može razabrati je li čita parodijsko izrugivanje autora ili manifestaciju njegove podcjenjivajuće neznalačke drskosti.
O treba nam revizionizma, treba nam iskočiti sa tog karikaturalno angažiranog ili jednako pogrešnog, tobože objektivnog a tek namješteno neutralnog po pravilu geometrijske diobe. Ovo drugo je i podmuklije, kao na razmjeni tijela stradalih se podržava neka podjela krivnje pa se povijesni događaji prikazuju u vrijednosnoj ravnoteži krivnje i zasluge suprotstavljenih strana između Habsburga i Turaka ili NOVJ i ustaških vlasti, osobito srbijanskih osvajanja i hrvatske obrane pred tim osvajanjima. Revizionizam treba biti revizija u svom značenju izvanrednog pravnog lijeka revizije, treba revizionizam dovesti do rezultata nastalih ujednačenom primjenom znanstvene metode, ne do beskrajnih namještenih licitacija povijesnih krivnji na kako one zvučale. Do objektivnog pa kako to ispalo ali objektivno.
Zagađen jugoslavenskom političkom idejom prostor povijesne znanosti, izraz revizionizam se pak koristi se kao difamacijska politička etiketa kojom se pravovjerna slika povijesti skrivena iza dogme antifašizma brani od svakog drugog mišljenja. Uistinu bude i tako romantizirane antijugoslavenske epike koja se naziva povijesnom istinom da se u svom srazu sa jugoslavenštinom ona doima tek naličjem istog topničkog dnevnika. Dakle revizionizam kao rekapitulacija objektivnog da, revizionizam kao druga strana istog klatna nije nego, upotrijebimo igru riječi, isti klatež ali s druge strane, druga smjena iste pečenjare.
Naravno, takvog revizionizma kakav zazivam ne može biti bez ideala, ne političkih nego znanstvenih i koji shvaćaju da je sagraditi objekativnu povijesnu znanost čin najvišeg patriotima... sve je drugo tek mržnja na istinu a time i mržnja na vlastitu naciju, jednih jer je ne mogu smisliti a drugih jer je rado prostutuiraju.
Dedijer i Krizman ne mogu biti totemski nedodirljivi jer su politički angažirani na krivoj strani nego jer su uopće politički angažirani, ali nismo bez nade, stasa u institutu i na sveučilištu i naraštaj rođen 50-ih i kasnije koji se bar nije morao bojati robije, ili se bar nije morao bojati robije predugo. Pristajući na ono što ...neće premašiti nepopularnost ali ipak ne tvrđe od toga, ima sve više radova koji se ne libe libiti se. Libiti se biti pješaštvo podložnosti političkim identitetima kao naručiteljima povijesti od prenapregnutog betona i za svoje potrebe.
Moje će izlaganje na Specijalističkoj radionici "Odrazi povijesnih kontroverzi na hrvatsko društvo XXI stoljeća" biti na temi Historiografski revizionizam- unaprjeđenje ili zloporaba.
Ništa ne treba koliko revizionizma, narcistička i politici podložna historiografija je pretvorila povijesnu znanost u ritualnu žrtvu svjetonazorske i identitetske, permanentne sadističke seanse, Otto von Hamer je pisao o Otomanskom carstvu u jeku austrijske pomame za Bosnom daleko objektivnije i slobodnije nego se piše danas i kad izlaze pred javnost razvikani hrvatski povjesničari i pišu jeftine pamflete takve binarne i pigmentne angažiranosti, tako jeftine i do pakosti jednostrane da čitatelj iole zahtjevniji od čitača portala Index ili nekada Azura ili ST štiva Marinka Božića ne može razabrati je li čita parodijsko izrugivanje autora ili manifestaciju njegove podcjenjivajuće neznalačke drskosti.
O treba nam revizionizma, treba nam iskočiti sa tog karikaturalno angažiranog ili jednako pogrešnog, tobože objektivnog a tek namješteno neutralnog po pravilu geometrijske diobe. Ovo drugo je i podmuklije, kao na razmjeni tijela stradalih se podržava neka podjela krivnje pa se povijesni događaji prikazuju u vrijednosnoj ravnoteži krivnje i zasluge suprotstavljenih strana između Habsburga i Turaka ili NOVJ i ustaških vlasti, osobito srbijanskih osvajanja i hrvatske obrane pred tim osvajanjima. Revizionizam treba biti revizija u svom značenju izvanrednog pravnog lijeka revizije, treba revizionizam dovesti do rezultata nastalih ujednačenom primjenom znanstvene metode, ne do beskrajnih namještenih licitacija povijesnih krivnji na kako one zvučale. Do objektivnog pa kako to ispalo ali objektivno.
Zagađen jugoslavenskom političkom idejom prostor povijesne znanosti, izraz revizionizam se pak koristi se kao difamacijska politička etiketa kojom se pravovjerna slika povijesti skrivena iza dogme antifašizma brani od svakog drugog mišljenja. Uistinu bude i tako romantizirane antijugoslavenske epike koja se naziva povijesnom istinom da se u svom srazu sa jugoslavenštinom ona doima tek naličjem istog topničkog dnevnika. Dakle revizionizam kao rekapitulacija objektivnog da, revizionizam kao druga strana istog klatna nije nego, upotrijebimo igru riječi, isti klatež ali s druge strane, druga smjena iste pečenjare.
Naravno, takvog revizionizma kakav zazivam ne može biti bez ideala, ne političkih nego znanstvenih i koji shvaćaju da je sagraditi objekativnu povijesnu znanost čin najvišeg patriotima... sve je drugo tek mržnja na istinu a time i mržnja na vlastitu naciju, jednih jer je ne mogu smisliti a drugih jer je rado prostutuiraju.
Dedijer i Krizman ne mogu biti totemski nedodirljivi jer su politički angažirani na krivoj strani nego jer su uopće politički angažirani, ali nismo bez nade, stasa u institutu i na sveučilištu i naraštaj rođen 50-ih i kasnije koji se bar nije morao bojati robije, ili se bar nije morao bojati robije predugo. Pristajući na ono što ...neće premašiti nepopularnost ali ipak ne tvrđe od toga, ima sve više radova koji se ne libe libiti se. Libiti se biti pješaštvo podložnosti političkim identitetima kao naručiteljima povijesti od prenapregnutog betona i za svoje potrebe.
ZAŠTO SE NE VOLI ODJEK I ZAŠTO GA SE RUŠILO TOLIKO I PLJUCKALO
Bila je jedna prevoditeljica koja je adorirala Odjek a prevodila tisak i tako za Dugina, dolazila je na moja uredska birthday primanja..nešto je jednom govorila kako je Putinovom spitz ideologu spominjala i pokazivala moja Dobra jutra, zvuči to pomalo predimenzionirano ali je moguće, s 15,5 tisuća pratitelja tada na FB nije to baš neka cifra za ruske prilike ali stoji fakt da je Odjek rušen periodički i internacionalno, da je rušen s te strane, sve dok nije srušen do kraja i poslije šest godina a sad ga dižem s drugom domenom i kao odjek.org. Odjek je mali emiter, onako mali kao one baterijske lampe iz Lovca u nekoj poluvojničkoj boji, ništa što privlači pažnju previše i lagao bih masno kao burek s Dolca da nisam htio postići daleko veću vidljivost nego jesam. Istina je da sam znao i kako bi to bilo lakše a da to nisam pristajao... ali je istina i da sam htio tu veću vidljivost, na tik-tok aplikaciji ima moj video 95 000 pregleda "iz puške", samo jedan ali da. Postoji u Odjeku ab ovo nešto antipatično i što mora pomoći svaku takvu aktivnost bilo rušenja ili bojkota, ja jako dobro znam što je to.
Politički Odjek stoji na tradiciji organski lijevoj ali zato ne manje suverenističkoj, ne dakle lijevoj kako su nastupi frau Jahić aka Lepe Brene s zvjezdanom trobojnicom lijevo nego kako je lijevo u Sin domovine lijev Augusta Cesarca, pravaški lijev dakle u opisu iz predgovora Podravskim motivima.
Drugo, Odjek je u pristupu slikovit i suptilan ali nerazumljiv širokoj publici... pa i to je Starčevićeva predodžba da se ne treba dodvoravati s osnove razumljivosti da bi se bilo široko prihvaćeno i tu je on u pravu, supstancu ne dati na ime popularnosti. Suptilnost je, to nakon ovoga, dopustiva i ne smeta ali samo ako dolazi od defanzivne osobe u tipu likova kakve je glumio Ivica Vidović. Ako to piše netko s opsegom zapešća koji nadilazi opseg Ane Pavlove onda je to pečaćeno sumnjom u krivotvorinu, biraj dakle jesi li naš jakobinac ili si smrdljivi buržuj, biraj jesi li naš intelektualac ili si izbacivač, nema tu oboje nego između...da mi znamo je li uzdišeš zbog propuha i poezije ili jer si se zadihao od tlaka i previše masne hrane jer je oboje nemoguće i nedopustivo. Tako da nije dobro ispalo u tom kriteriju i ok, dakle Odjek je pod gevihtima svih grešaka koje je moguće objediniti...ne uklapa se u identitet napušene ljevice koja u poglavlju "90-e" jedino zna žaliti za Mirom Furlan, ne uklapa se u identitet one zaplakane desnice koja je spremna pristati i na notornog Milanovića, on je identitetski ništa već postojeće u postsocijalističkom šatoru identiteta a nema snage stvoriti neki treći, Bože moj, pa i to je za ljude.
Srećom, kako sam i egzistencijalno i karijerno neovisan od Odjeka, kako sam se spreman ustajati u 4 i da samo jedan ovo čita i to u obliku pisama a bez ikakve elektroničke potpore i infastrukture, zaboli me dupe u dovoljnoj mjeri da mi i odjek.org srušite čim povrati neku, a neku je odjek.press imao snagu.
Liberalni kukuruz da bi mljeo i tezgario ne dolazi u razmatranje, ljevičarenje koje je nevelebitsko i sveslavensko "Moskva via Belgrade" ne dolazi u razmatranje as well, a niti neko isprazno ustašovanje ne dolazi iako i o ruskoj književnosti i srpskoj znam više od seoskih rusofila i onih opančarskih kljunastih i onih gornjogrsdskih...i o ustaškoj ideologiji mogu nadugo i precizno i sasvim u detalje bez vrijednosnih sudova, bome i o korijenima hrvatske socijaldemokracije.
Eto. Dakle ne čitajte Odjek, to je nerazumljivo i pretenciozno štivo s opsegom zapešća KV tesara a nije niti politički prepoznatljivo.
Bila je jedna prevoditeljica koja je adorirala Odjek a prevodila tisak i tako za Dugina, dolazila je na moja uredska birthday primanja..nešto je jednom govorila kako je Putinovom spitz ideologu spominjala i pokazivala moja Dobra jutra, zvuči to pomalo predimenzionirano ali je moguće, s 15,5 tisuća pratitelja tada na FB nije to baš neka cifra za ruske prilike ali stoji fakt da je Odjek rušen periodički i internacionalno, da je rušen s te strane, sve dok nije srušen do kraja i poslije šest godina a sad ga dižem s drugom domenom i kao odjek.org. Odjek je mali emiter, onako mali kao one baterijske lampe iz Lovca u nekoj poluvojničkoj boji, ništa što privlači pažnju previše i lagao bih masno kao burek s Dolca da nisam htio postići daleko veću vidljivost nego jesam. Istina je da sam znao i kako bi to bilo lakše a da to nisam pristajao... ali je istina i da sam htio tu veću vidljivost, na tik-tok aplikaciji ima moj video 95 000 pregleda "iz puške", samo jedan ali da. Postoji u Odjeku ab ovo nešto antipatično i što mora pomoći svaku takvu aktivnost bilo rušenja ili bojkota, ja jako dobro znam što je to.
Politički Odjek stoji na tradiciji organski lijevoj ali zato ne manje suverenističkoj, ne dakle lijevoj kako su nastupi frau Jahić aka Lepe Brene s zvjezdanom trobojnicom lijevo nego kako je lijevo u Sin domovine lijev Augusta Cesarca, pravaški lijev dakle u opisu iz predgovora Podravskim motivima.
Drugo, Odjek je u pristupu slikovit i suptilan ali nerazumljiv širokoj publici... pa i to je Starčevićeva predodžba da se ne treba dodvoravati s osnove razumljivosti da bi se bilo široko prihvaćeno i tu je on u pravu, supstancu ne dati na ime popularnosti. Suptilnost je, to nakon ovoga, dopustiva i ne smeta ali samo ako dolazi od defanzivne osobe u tipu likova kakve je glumio Ivica Vidović. Ako to piše netko s opsegom zapešća koji nadilazi opseg Ane Pavlove onda je to pečaćeno sumnjom u krivotvorinu, biraj dakle jesi li naš jakobinac ili si smrdljivi buržuj, biraj jesi li naš intelektualac ili si izbacivač, nema tu oboje nego između...da mi znamo je li uzdišeš zbog propuha i poezije ili jer si se zadihao od tlaka i previše masne hrane jer je oboje nemoguće i nedopustivo. Tako da nije dobro ispalo u tom kriteriju i ok, dakle Odjek je pod gevihtima svih grešaka koje je moguće objediniti...ne uklapa se u identitet napušene ljevice koja u poglavlju "90-e" jedino zna žaliti za Mirom Furlan, ne uklapa se u identitet one zaplakane desnice koja je spremna pristati i na notornog Milanovića, on je identitetski ništa već postojeće u postsocijalističkom šatoru identiteta a nema snage stvoriti neki treći, Bože moj, pa i to je za ljude.
Srećom, kako sam i egzistencijalno i karijerno neovisan od Odjeka, kako sam se spreman ustajati u 4 i da samo jedan ovo čita i to u obliku pisama a bez ikakve elektroničke potpore i infastrukture, zaboli me dupe u dovoljnoj mjeri da mi i odjek.org srušite čim povrati neku, a neku je odjek.press imao snagu.
Liberalni kukuruz da bi mljeo i tezgario ne dolazi u razmatranje, ljevičarenje koje je nevelebitsko i sveslavensko "Moskva via Belgrade" ne dolazi u razmatranje as well, a niti neko isprazno ustašovanje ne dolazi iako i o ruskoj književnosti i srpskoj znam više od seoskih rusofila i onih opančarskih kljunastih i onih gornjogrsdskih...i o ustaškoj ideologiji mogu nadugo i precizno i sasvim u detalje bez vrijednosnih sudova, bome i o korijenima hrvatske socijaldemokracije.
Eto. Dakle ne čitajte Odjek, to je nerazumljivo i pretenciozno štivo s opsegom zapešća KV tesara a nije niti politički prepoznatljivo.
OD IDEJE "SRPSKOG SVETA" NAJVIŠE VRIJEDE ONI KOJI SU OD NJE POBJEGLI...JER U NJOJ NEMA NIČEG SRPSKOG
Putin se dva puna sata i već u Parkinsu obraćao tobože Rusima a zapravo ne njima jer on Ruse koristi samo kao gorivo visoke peći svoje manije veličine nego se obraćao onima kojima prijeti...zapravo se obraćao sebi i svojim traumama a ne niti tima ljudima kojima prijeti. U svim narodima ljudi koji iz freudovski objašnjivih razloga cijene i zarezuju sirovu silu kao jedini princip vrijednosti i po društvenim mrežama objavljuju da "vuka nikad niste vidjeli u cirkusu" i video skečeve u kojima Putin sazove direktore pa ih riba i smjenjuje...ti ljudi slave i prepoznaju sebe u tim prijetnjama da ovaj i njih osveti što ih je život ponizio i izigrao a treba se samo usuditi i sve pobiti. I dok svijeća dogorijeva i sprema se mrak, dok čitav svijet stoji na rubu, iz istog uvjerenja "sad je čas" onom govedarskom upornošću seoskih kamatara s torbicom oko struka i psihom termita ljudi gledaju ostvariti u pet do dvanaest svoje male i gladne ciljeve i tako će biti i kad svijet bude preko ruba, tako će biti i ako bude svijet radioaktivna ledina po kojoj klize kiše boje izraubanog teraca. Pa i u taj sad već svjetski kaos umeću svoje morbidne plemenske i klanovske ambicije.
Mile Dodik koji je stigao u prvu klasu bosanske politike s platformom " nećemo biti taoci Ratka i Radovana" postaje u ovom ruskom teatru neostvarivog apsurda netko po kome će se zvati bulevar između Trga Lomonosova i Puniše Račića, Markovina progoni hercegovačke franjevce i brani njihova smaknuća, Tomica gleda kako da ne naljuti Pripuza a zadrži birače, Bandićev cabaretsko cabernetski general za izvanredne situacije, banalni onaj cvrčak doseže vazelinskom rusofilijom i admirala Domazeta u miru i nemiru..a nad tzv "regijom" odzvanja sterodidna pornografija "srpskog sveta".
Eto, ovo vam je prihrana fantazmagorije srpskog sveta, maloumme predodžbe potpunog odsustva katarze koja je paravan za lokalnu i prekograničnu pljačku. TV Pink sveta, evo vidite, erotizirana predodžba veličine bez osjećaja za morbidnost.. pred spomenikom kojoj je osmislio Bogdan Bogdanović, beogradski arhitekt i gradonačelnik koji je iz Beograda pobjegao od "srpskog sveta" kad je taj stigao na crveni tron, zatukao svog oca Petra Stambilića, pustio s lanca najgore i stavio Skoleta na ulicu da krade automobile Srbima i prodaje ih Srbima ali da ga čuva, da čuva srpski svet.
Bez i malo digniteta otvoreno i cinično do stvarnog bola pozira neka od potencijalnih starleta pred logorom za koji njezina agenda tvrdi da krije skoro pa milijun Srba i da zato treba novih Skoleta i nove elite koja je kad su 1995. stizale izbjeglice iz Hrvatske tri puta prodane i prevarene ...koja im je prodavala vodu u bočicama za suho zlato i prevarila ih je četvrti put.
To je ideja srpskog sveta, čije će heroje a zapravo crni ološ, poslije glumiti našmrkani tobože napredni i građanski glumci za koje se i zna jedino jer su od Sirogojna postali kriminalci iz Rana i Južnog vetra i čitav život truju srpsku mladost. Ili onaj ..sad Legija a jučer Arkan koji viče " a ja sam i poznavao Legiju".
Jer Isidora Sekulić nije srpski svet niti Bora Stanković. Nije niti pok. dorćolac Bora Todorović. Nego crn ološ koji Srbiju drži u zatočeništvu kao Arkan one izbjeglice koje su završile u Erdutu.
Tko misli pametovati "to je naša stvar" ima problem. Jer nije. Jasenovac je u Hrvatskoj i ova blasfemija nepoštivanja na fotografiji vrijeđa naše ljude. Naše žrtve svih totalitarnih sustava 40-ih, zvali se Dara ili Draga ili Marija, to su naši ljudi a ne Arkanovi i Cecini.
Putin se dva puna sata i već u Parkinsu obraćao tobože Rusima a zapravo ne njima jer on Ruse koristi samo kao gorivo visoke peći svoje manije veličine nego se obraćao onima kojima prijeti...zapravo se obraćao sebi i svojim traumama a ne niti tima ljudima kojima prijeti. U svim narodima ljudi koji iz freudovski objašnjivih razloga cijene i zarezuju sirovu silu kao jedini princip vrijednosti i po društvenim mrežama objavljuju da "vuka nikad niste vidjeli u cirkusu" i video skečeve u kojima Putin sazove direktore pa ih riba i smjenjuje...ti ljudi slave i prepoznaju sebe u tim prijetnjama da ovaj i njih osveti što ih je život ponizio i izigrao a treba se samo usuditi i sve pobiti. I dok svijeća dogorijeva i sprema se mrak, dok čitav svijet stoji na rubu, iz istog uvjerenja "sad je čas" onom govedarskom upornošću seoskih kamatara s torbicom oko struka i psihom termita ljudi gledaju ostvariti u pet do dvanaest svoje male i gladne ciljeve i tako će biti i kad svijet bude preko ruba, tako će biti i ako bude svijet radioaktivna ledina po kojoj klize kiše boje izraubanog teraca. Pa i u taj sad već svjetski kaos umeću svoje morbidne plemenske i klanovske ambicije.
Mile Dodik koji je stigao u prvu klasu bosanske politike s platformom " nećemo biti taoci Ratka i Radovana" postaje u ovom ruskom teatru neostvarivog apsurda netko po kome će se zvati bulevar između Trga Lomonosova i Puniše Račića, Markovina progoni hercegovačke franjevce i brani njihova smaknuća, Tomica gleda kako da ne naljuti Pripuza a zadrži birače, Bandićev cabaretsko cabernetski general za izvanredne situacije, banalni onaj cvrčak doseže vazelinskom rusofilijom i admirala Domazeta u miru i nemiru..a nad tzv "regijom" odzvanja sterodidna pornografija "srpskog sveta".
Eto, ovo vam je prihrana fantazmagorije srpskog sveta, maloumme predodžbe potpunog odsustva katarze koja je paravan za lokalnu i prekograničnu pljačku. TV Pink sveta, evo vidite, erotizirana predodžba veličine bez osjećaja za morbidnost.. pred spomenikom kojoj je osmislio Bogdan Bogdanović, beogradski arhitekt i gradonačelnik koji je iz Beograda pobjegao od "srpskog sveta" kad je taj stigao na crveni tron, zatukao svog oca Petra Stambilića, pustio s lanca najgore i stavio Skoleta na ulicu da krade automobile Srbima i prodaje ih Srbima ali da ga čuva, da čuva srpski svet.
Bez i malo digniteta otvoreno i cinično do stvarnog bola pozira neka od potencijalnih starleta pred logorom za koji njezina agenda tvrdi da krije skoro pa milijun Srba i da zato treba novih Skoleta i nove elite koja je kad su 1995. stizale izbjeglice iz Hrvatske tri puta prodane i prevarene ...koja im je prodavala vodu u bočicama za suho zlato i prevarila ih je četvrti put.
To je ideja srpskog sveta, čije će heroje a zapravo crni ološ, poslije glumiti našmrkani tobože napredni i građanski glumci za koje se i zna jedino jer su od Sirogojna postali kriminalci iz Rana i Južnog vetra i čitav život truju srpsku mladost. Ili onaj ..sad Legija a jučer Arkan koji viče " a ja sam i poznavao Legiju".
Jer Isidora Sekulić nije srpski svet niti Bora Stanković. Nije niti pok. dorćolac Bora Todorović. Nego crn ološ koji Srbiju drži u zatočeništvu kao Arkan one izbjeglice koje su završile u Erdutu.
Tko misli pametovati "to je naša stvar" ima problem. Jer nije. Jasenovac je u Hrvatskoj i ova blasfemija nepoštivanja na fotografiji vrijeđa naše ljude. Naše žrtve svih totalitarnih sustava 40-ih, zvali se Dara ili Draga ili Marija, to su naši ljudi a ne Arkanovi i Cecini.
DOBRO JUTRO 1.3. 2024.
Kad god se zalomi prijestupna godina ja to shvatim tek dan prije pa se razveselim, učini mi se taj dvadeset i deveti kao neki bonus, kao neki dokaz podrške...valjda Olimpa, da nešto predam, platim, organiziram, otkrijem, u kakvoj već stisci budem. Uistinu se ja i potrudim svojski i nešto i pomaknem. Prođe taj dan, kao i jutros dođe prvi...a kako sam se ja primaknuo a tako se i zec u šumi odmaknuo, Sava narasla, golub se na grani popeo na granu više i suma summarum se ništa prijelomno nije dogodilo. Eto vidite jutros je prvi i ništa se prijelomno nije dogodilo i svakom je jasno da je izlaz iz ove situacije u pronalasku ljepote i smisla upravo u "znoju i krvi" a kako se zove kota na koju se penješ ili od nje bježiš su samo brojevi i slova. Svi ti "samo da mi se riješiti nečega što nas pritišće ili domoći nečega što nam treba se, kad se to i ostvari, sve to stvara olakšanje do tjedan dana najviše, poslije već stisne neka druga muka a...nemojte misliti da ovo nismo "riješili " bi bili zadovoljni, ne bi, to je sve tek da smo na nuli. Neće nam dati trajne sreće ali će nam dok studenti premjeste kulise dati malo privida olakšanja. Eto vam, pa to znate sve i sami i što ću vam ja. Ima ta nepravda i dobru stranu, sve ima, kako se naviknemo na veći auto..tako se naviknemo i na manji, kako na to da smo stasali a tako i na reumu, pa i to znamo i opet kažem, prijateljski kažem, što ću vam ja. Evo što ću vam .. Znam lijepo opisati, živo i čak s određenim suptilnim i meni svojstvenim senzibilitetom... kako je padala jednoć davno i osamdesetih kiša nad gradom kad smo se vraćali iz Kinoteke s retrospektive Luisa Buñuela Portolésa, kako su smo se smijali silno i krošnje su odzvanjale našeg smijeha i koraka i kako smo u Kalniku pili i dugo razgovarali a sve je još bilo ispred nas. I tako smo se u svojoj neobuzdanoj nevinosti osjećali silni i slobodni...i trošili nepovratne sate svoje na dar dobijene lakoće. Onako nevješto i rasipno, još od one izgubljene i prokockane sigurnosti topli. A već se iza obzora i par ovećih željezničkih kolodvora od nas formirala tmuša neke nasumične i neprozirne, prohladne ciklone da nas prekrije. I da u njoj nepovratno otvrdenemo. I postanemo sasvim drugi, neki teški i razumni ljudi. Dobro vam jutro. Eto, stavljam vam ruku na rame i kažem jedno iskreno "znam". Znam jer nam je u svojoj osnovi isto. Takva su pravila ove kozmičke i nevidljive kockarnice. DOBRO JUTRO 29.2.2024.
Dvadeset i deveti je, da, prijestupna je godina i nekad su se u ono letargično vrijeme ljudi šalili i dovijali i zbijali one nevine i tupave viceve na tu temu, onda davno kad su svirali Buldožeri, Jurdana i njegovo Rašljarstvo bili opaka i atraktivna ezoterija a tko bi namještao sat bi s bakelitnog telefona zvao ...mislim da je 95 bio broj koji je javljao najzahtjevnijima koliko je točno sati. Ali evo, moj Freund i ja ćemo danas sami montirati vanjska vrata od stana, on lovi vikendom na Kupčini klena i šarana, moj kum servisira očevu liniju s gramofonom iz 70-ih i sluša Bee Gees ... a i ja jedva čekam da zatopli pa u pivnici mogu sjediti vani i pušiti dok čekam ručak i sve je to još slično europskom vremenu Simci i Golfa jedinice, čak lakše popravke na Polu radim sam i u dućanu Trgostil uzmem mali Badelov Brandy ako se iznerviram pa da se, griješnik, smirim i povratim koncentraciju. Da, kad se nešto teško treba nositi onda ja, kao i prije trideset i više godina , kažem muškim kolegama "koka, daj se makni" jer sam beskrajno ponosan na svoje udarce u onu loptu u lunaparcima koja svira kad to "stric" (moj nadimak) zavrti iz poluokrereta do maksimuma. U svemu tome mi i ne primijetimo da nas je vrijeme pregazilo a da je inzistiranje na toj vitalnosti najbolji dokaz da je tako, to se tako ne dokazuje već dugo i ta mala snalaženja su paleozolički relikt za nas kojima već pomalo i šteka prostata ili se ukliješti živac. Zu ende, ako ja što bacam u kantu za smeće pa pogodim...ja izgovorim "Mirza Delibašić" ili napravim rukom pokret kao Marelja iz Šibenke u vrijeme triptiha Šibenke protiv Bosne. Četvrtak će, još nije jer ljudi mahom spavaju, ja slažem sažetak i ključne riječi za konferenciju u Sofiji, jamstveno pismo za jednog izumitelja s Bliskog istoka i otpijam kavu dok ovaj ne dođe. Sukus svega ovoga je da mi i ne shvaćamo koliko smo generacijski determinirani...kako nisu shvaćali niti stari makarski konobari u ono vrijeme kad su svirali Buldožeri jer su tada bili u onim godinama kao ja sad i kojem je GBH bio bend a ostalo šminkersko kokodakanje i Plavi orkestar neprispodobiva seljačija. Dobro vam jutro stari i dobro nam jutro još mladima i dinamitnima. Kao Nježni od Bednanjca nepobjedivima. Nego kaj. Click heDO GRINIČA NEKAD BEŠE VINČA
Breskvica i Gnezdo orlovo su već vrhunac jednog malignog delirija koji možda i gore nego krajem 80-ih hara jednim očito nesretnim narodom čija je nesreća ...ne genetska jer to ne postoji, ne garašaninskog determinizma jer je Garašanin bio neprijatelj ruskog vladanja srpstvom i jer je taj narod imao i Svetozara Markovića i Tucovića pa i Jovu Zmaja koji su svi za ..Breskvicu, Milicu Zavetnicu i Nestorovića bili nebeske pojave, o Vulinu da ne govorimo rano ujutro. Nesreća je tog naroda što se naselio ( nije, kako dio srbijanskih SF istoričara fantazija, bio tu od vremena Vinče) na seizmološki geopolitički rascijep pa su ga kroz njihovu povijest...o kojoj danas prosječan TV program srbijanskih kuća zna manje nego u turskim vremenima..pa su ga potpaljivali da bude što gluplji i što nerazumniji u interesu okolnosnih sila i njihovih imperijalizama a da ih prihvati kao svoj imperijalizam koji je u pravilu bio to pogubniji što je više u svoj osjećaj (i kriterije) veličine povjerovao. Nema tko se nije iživljavao na Gedži i gurao mu u ruke oružje i bocu rakije i izbijao iz ruku knjigu i šarafciger, od otomanskog imperijalizma do britanskog i ruskog, što uspješnije a to je Srbija kao posljedicu svojeg pijemontizma ostajala manja i zalupatija. Bome, dobro im je išlo i svoje su prosvjetitelje, ma da su bili i najsrpskiji, sami negirali, evo sad udariše i na Vuka (ne Draškovića nego Karadžića) ..grmi jbt Jugoslav Petrušić da mu nedostaje 18 slova da bi se izrazio kako treba i u polemici o tome mi kaže jedan prvosrbijanac da je on netko jer da je bio nečiji "šef osiguranja", o jebem ti mater...reko, ako je to referenca za polemiku o jeziku. Alojzije Stepinac je bio stručnjak u staroslavenskoj liturgiji i njen vatreni čuvar a liga raznih kapetana Dragana i Jugoslava i Legija ako je u nekom plemenu autoritet onda se to, sestre i braćo čitatelji zove nacionalni suicid, kulturocid suicidom. Tako da ..Breskvica i Gnezdo orlovo znače u prijevodu "uspjeli ste, bezopasni smo i zaglupljeni do balčaka, možete nas slati okupljati srpske zemlje i od svake palanke napraviti po jedan Bor, sve što imamo prodati za kavurmu kao naftnu industriju, i kad nas iscijedite i opet izginemo na nekoj Trpinskoj cesti neka se malo odmorimo i opet nam recite - pa vi ste nebeski narod, šteta da propadate, hajdete osvojiti svijet. I tako je nekada bilo sve vaše. photo screenshotre to edit. DOBRO JUTRO 27.2.2024.
Ja sam naučio još davno... kad se probudim prvo osjetiti i prepoznati "koliko je košulja tijesna", što i koliko me dakle u tom času najneposrednije muči, što hitno moram gledati riješiti, spriječiti, izbjeći, odgoditi, bilo kako se snaći i učiniti da bude bolje ili bar manje nepovoljno pod grlom, ocijeniti razloge za tjeskobu ili ako ništa, što bi moglo poći krivo pa nekako to umanjiti. To je nagonsko pitanje opstanka, Darwin, to je "s koje strane je šuma a s koje je ulaz u selo" . Nije to niti predmet razmišljanja nego osjećaja, drugi dio mene odmah i pronalazi planove i izlaze, motivacijske formule i smicalice, mala junaštva i operativne skice, ja vratim tu kuglicu žirometra u sredinu i u pravilu nađem načina da dignem bradu i pitam se makar na silu "pa nije valjda to sve i da niste bolje smislili" . Bude tog stava i na posudbu ali on leži na ovom prvom osjećaju kako u dogovoru nevolja i etike ja moram naći najbolji put nadigrati bar donekle prvu a ne uvrijediti previše drugu od njih. Taj briefing stvori stabilnu voltažu i sve je to jestivo (jer mora tako), ali puno od nas počiva na ovom osjećaju koji ljudi taje i prikrivaju od sebe i drugih, na osjećaju da je svijet sklisko i ne sasvim prijateljsko mjesto. Te indijske nasmiješene duhovnjake koji poput Montegna dokazuju da se nemamo što brinuti glupim igrana riječi "ako ne možeš na to utjecati se, dakle, nemaš jednako tako zašto brinuti" bi ja zlostavljao bez prestanka da smo suborci bilo čega i bolje za njih i mene da nismo. Naravno, za sat i pol se ovog prvog i ne sjetimo, čim je malo ta košulja "loher"...eh, popeli bi se na glavu svakome. Svaki miš i svaki kralj Sunce živi isti taj osjećaj i nekako s s njim nosi, nema tu ničeg čudnog ili sramotnog, osobno sam vrlo ekstrovertan i kažem ja svakome koga osjetim podjednakim i bez ustezanja da "ma pusti, muči me to i to", pa ja znam i znao sam puno velikih imena i silnih pa su i takvi imali svoje giljotine već podmazane. Ovo su riječi ohrabrenja zapravo, ne treba se praviti nadmoćan po standardu bizantskih ikona ako nismo. Čak...ljudi sasvim cijene to "stisnuli ste me i ok, da vidimo čija je svijeća jutros svjetlija", mene te stvari uopće ne čine cmoljavim ili što, slično. Prirodno je imati i bolje i lošije karte u partiji i batina dobiti taj dan je prirodno i da ti nije tako drago je ok i što sad. Diktaturi nedodirljivosti se možemo samo smijati, nismo nedodirljivi i s time se živi u ratama pa se opet živi. Glupavo je to glumljenje vladanja situacijom kad samo neambiciozni regruti života vladaju situacijom...jer se i ne zabadaju u život nego ne izlaze iz sobe. Dakle u redu je, to je moja poruka. Dobro vam jutro. I ne nasjedajte na bajku kako sve mora biti odlično. To je logika poraženih. Idemo! DOBRO JUTRO 25.2.2024.
Kako su mnogi moji poznanici, vršnjaci i kolege, stasali i postigli lijepe građanske živote i karijere, počeli su se u zadnjih par godina neki već i razbolijevati i posrtati...zub vremena je poput nestrpljivog i podebelog dabra i on glođe i grize danju i noću ne znajući da je i on tek dio ukupnog kozmičkog kotača s alkemijskih spisa i bakroreza. Noć je još sa subote na nedjelju, ja sam ustao rano pa pišem neke povijesne eseje, čitam zabrinjujuće vijesti sa fronte, posežem za kiselim kupusom koji me krijepi i razbuđuje ali je kalorijski nezamjetan. Vidite, moja je biografija u tom našem naraštajnom spominjanju i predaji bila u odnosu na prosjek shvaćena sasvim živopisna, ponekad čak i nepredvidljiva i zagonetna, to se na jedan način već u onim formativnim vremenima i očekivalo. Ali sve to više nije važno, ljudi kad se sreću ili sami osvrću poslije puno godina uglavnom budu i razočarani kako im bude malo važno što se i njima i drugima događalo. Moram danas donijeti i neke manje karijerne odluke, završiti i poslati neke radove i prijave (osobito za Sofiju), pripremiti jedno jamstveno pismo za jednu bliskoistočnu zemlju, a molim vas lijepo ..zašto vas ja s time opterećujem. Pa i kajle moram pripremiti da montiram ovih dana konačno vanjska vrata i duge šarafe i svrdlo dvanaesticu, svijet je konkretan i zahtjevan, gogoljevski, administrativan, često formalan i ...evo vidim da su njih dvoje pojeli grisine dok su gledali seriju. Kad već nabrajam, dobro mi je u šetnju s Bagginsom uzeti šlingani stoljnjak za Brod i da tamo u Polu stoji pa ga ne zaboravim uzeti kad budem išao tamo odnijeti kod jednih. Volim Brod, ima neku pograničnu i bezvremensku, kapetansku energiju još iz turskih vremena. Mi se ...mi se tim konkretnim i malim obavezama držimo za zemlju, one nam daju privid da nas njihov svijet čini potrebnim i zaštićenim kao vreća cementa u prtljažniku starih BMW-a sa zadnjim pogonom linije E-36 kakve su stavljali zimi prigorski muži da bi se zimi lakše uspeli na svoje brežuljke i ne zaplivaju na zavoju, mi smo pred vihorom privremenosti evolucijski razvili te zimnice i kućne popravke, odgovore na pisma koje ćemo negdje objaviti ili samo poslati, rokove i sniženja, prijave i odjave, itenerere i planove puta. Mi to ne volimo ali slijedimo tu silinu banalnog i konkretnog pletiva obaveza jer nas ona čuva i drži poput velikog ankera i podsjetnika, daje nam radićevski i pacifistički životni aditiv...ja toga u sebi i nisam imao, ja sam sve vidio zavjerenički i burno, Sturm und Drang haydnovski i s misijom, podcjenjivački, i danas se rado ljutim i dramim i to je moj darvinski oblik kako je nekome ovo prvo ili treće. Da, Haydnova 45. simfonija, to je moja karta i poslušajte početak ako tko hoće, moj vitalistički credo i prednost, moj prvi stav i prvi prkos naspram svijeta s kojim se još borim i držim poput brdskog položaja na Soči protiv Talijana. Dobro vam jutro, dosta je bilo, dosta su nad plašili glodavska mjerila građanštine, budimo puni one drevne i iskonske životne snage i čekajmo ponedjeljak nestrpljivo i sa strašću. MACHIAVELLI, BANDIĆEV GROB I LETEĆI CIRKUS
Čak je himbeni i beskrupulozni ali mudri pisac svog Il principe e la Mandragola, Macchiavelli, znao da vladar mora nakon pobjede omogućiti i prijateljima i pobijeđenima osjećaj da ih je ujedinio i da su dobrodošli u njegovo vrijeme... priglupa a nesposobna zagrebačka udrugaška vlast, meka prema istim moćnicima kao prethodna i za čiji je procvat optužila staru vlast a sad je taj procvat i veći, meka prema crkvi i bankarima ali bahata i slijepa koliko nesposobna ne pozdravlja svjetske prvake, ne da sahraniti bivšeg gradonačelnika koliko s malo dostojanstva i preko neke firmice iz tegle fikusa uvozi vreće za smeće koje nalaže kupovati pa ih baca na hrpe smeća sve đuture i sve se to urušava, eksplodira i miješa što građani razvrstaju sve zajedno. I juriša na državnu vlast nekim napušenim narcizmom i povjerenjem u ideološku kampanju temeljenu na pljuvanju pod dirigentskom palicom kralja paunova Milanovića, sina iste stranke koja je iznjedrila Bandića i sad je...kao najnoviji model reformiranog komuniste izbacila divovskog Peđu. Peđu koji nema strica uopće, čini se, a najmanje ima strica koji je neki antihrvatski ratni zločinac kako misli onaj nacionalno odlučni što iskače iz klupa pa se istrčava takvim difamirajućim kukuruzom. Sve se ovo događa u letećem cirkusu hrvatske politike čiji žongleri, poletarci i akrobate imaju puno manje znanja i puno više imanja od običnih Hrvata, ovo prvo imaju manje nego bi imali ljudi da kamion i po četiri draguna zagrade ugao Gundulićeve i Ilicu i drugu postave barikadu kod Mesničke pa u raciji zatoči sve građane uključujući nepalske dostavljače pizze i izmjeri im i zbroji bodove na testu općeg znanja i usporedi ih s zbrojem istog broja zastupnika državnog zakonodavnog tijela...našli bi među ovim drugima jedino više lakih droga i lakog oružja ali točnih odgovora na osmoškolska pitanja zasigurno ne bi. Najviše, ono po čemu bi se ti iz gornjogradskog uzorka jedino istaki je jedno- spremnost na svaki savez i podvalu baš sa svakim i za najmanji probitak. Jer i kramari i kumice imaju neku crtu preko koje ne idu, nekoga s kime ne mogu, neke prkose i obzire, ovi "gore" i jesu gore jer su spremni krčmiti i udruživati se po mjerilima samoborskih bludilišta i gore. DOBRO JUTRO 24.2.2024
Vrijeme leti pa kruži i bubnja, gnijezdi se i svija, nekad se čini da bježi pa se vraća i opet ponavlja, poput pernatog ptičjeg svijeta među krovovima zagrebačkih palača, zdanja, raskrižja i njenim zagonetnim kupolama, mansardama i traverzama. Mi pod njenim krilima promičemo i osvrnemo se, ono iz svoje neodvojive blizine drobi i otkucava, i sve tako u vječnoj životnoj i neumornoj mijeni. Začas se sve okrene i počne iznova ili zamrzne pa se do jutra ukipi i ukoči. Tako i ova subota predstavlja tek bučan i zbunjujuć, nekome prijeloman a nekome običan trenutak, kao i sve subote još od kraja onog stoljeća konjskih tramvaja i snatrenja iz vremena željeznih glačala što griju na ugljen i tek pečenih paprenjaka, trka dječaka što prodaju glasno i uporno novine i dublje u prošlost. Da. Tu smo jutros, svatko u svom kuvertiranom biografijskom poglavlju pisanom guščjim perom i tintom, svatko u svom uzročnom slijedu događaja koji gusto hodaju jedan drugom u korak poput brkatih puhača regiment orkestra što se guraju i sudaraju ulicom Ivana Gundulića i pogledavaju u desno prema Jelačiću prije nego skrenu na svom putem prema gornjogradskom travnatom vježbalištu za plehmuziku i egzercir. Neka svatko provede ovaj dan kako može, drži red i korak i ne osvrće se, neka svatko i odmori uz krigl piva i čeka što će mu drugi dan donijeti i opet jednako nepovratno proći. Dobro vam jutro, dobro vam jutro golublji svijete. |
DOBRO JUTRO 23.2.2024.
Negdje sam mogao imati desetak godina kad nas je na dugom makarskom dijelu ljetovanja posjetila i tražila da idemo s njom treća prijateljica iz gimnazije, jedna je bila naša majka a druga Meri Dumine (tako su je zvali, pok.Dume), gledati kako su uredili sobe za iznajmljivanje, tamo iza hotela Dalmacija i preko livade koju se zvalo Ledina a sad je tamo hotel Meteor. Meni je to bilo sasvim neshvatljivo da se time netko hvali "kako je uredila sobe za iznajmljivanje", ja sam mislio i vidio svijet toliko različito i drugim očima i uopće nisam razumio to "kako je uredila" niti da netko nešto želi imati pa ima, eto sad ima pa se time hvali. Meni je jedino mjerilo svega bilo imati pa proživjeti neku snažnu i posvećenu ideju i misiju i u burnoj a tragičnoj, nadasve lijepoj legendi, osobito u zastrašujućem finalu, dokazati svoju bezvremensku snagu, guslarska epika vrgoračkog ili ljubuškog kraja, Sienkiewiczev Quo vadis, ljuti bojevi s Turcima ili oni iz 40-ih pa svejedno s koje strane se to junaštvo nalazilo, fra Jure Radić ili biste narodnih heroja, čak Bruce Lee u filmu Zeleni obad koji sam gledao na ljetnoj terasi makarskog kina, to je mene pratilo i opsjedalo, Steve Ovett koji pada u ciljnu traku ili bilo kako....sve te kupaone ili Mercedesi repaši, Olivia Newton-John, to se meni sve činilo nebitno i čak sramotno spominjati. Ali se sjećam pločica, modrih pa malo prema ljubičastim, sjećam se u vrtu ("bašti" se govorilo) oleandara koji su bili već pomalo ocvali i njihovog teškog mirisa koji se uklapao u glazbu Carla Butija i pucketave gramofonske ploče Chitarra Romana. Eto, različiti smo međusobno i različiti smo i u različitoj dobi, ja sam bio osobenjak i romantik s herojskim i estetski osobenim i tako brušenim predodžbama, meni je bio Sv. Sebastian od Perugina iz Ilustrovane istorije umetnosti koju sam, jer je bila dovoljno opsežna a manjeg formata vukao za sobom...i ja sam gledao kupaone, šest mislim, i mislio da je ta treća prijateljica čudakinja i čitav svijet da je smiješan i banalan i nesuvisao. Živio sam tada građanskim životom i htio hipersenzibilnu romantiku i "kako će se morske uši rastrčati stijenama kad stupim na trg sjena", to je stih moje rane lirike koja je sanjala o dvobojima iz ljubavi ili političkog fanatizma bez izgleda na ostvarenje. Ovo vam samo govorim da ne zaboravite kako smo različiti međusobno, kako su televizijske i internetske predodžbe tek dio, kako smo skučeni ako ne osjetimo tu kaotičnu raznolikost koju nam gejziri i ponornice našeg mentalnog nude i nameću, čitavi meandri sadržaja i arhetipske uvjetovanosti. Dobro vam jutro, petak je, lijep je dan pred nama. Fotografija je lanjska, s dubrovačke plaže. |
JOŠ JEDAN ODLOMAK IZ " POVIJESNOG KONTEKSTA "ČIMBENIKA BLEIBURŠKOG SLOMA", DANIJELA CRLJENA IZ 1970."
iz poglavlja , Englesko postupanje i major Clissold
"Pogubnu britansku politiku Crljen vidi motorom izvedbenog dijela hrvatske tragedije, tako kao simbol tog postupanja u vanjskoj politici ali i konkretno 1945. on ističe britanskog obavještajca i književnika Clissolda. Tako Crljen piše " Major Clissold, koji je kao lektor engleskog jezika na Sveucilistu u Zagrebu, funkcioner engleskog konzulata i usput istaknuti engleski špijun postao strucnjakom za hrvatske «ratne zločince», napisao je poslije rata knjigu «Whirl Wind» (Vihor), u cijem je predgovoru rekao: «Na stranicama ove knjige ne kanim nesto dokazivati ili moralizirati... Hocu samo da pokusam iznijeti ono, sto se dogodilo u Jugoslaviji za vrijeme ratnih godina i kakvi su bili ljudi, koji su htjeli ropstvo ili veličinu zemlje». Englez Clissold suvereno je presjekao gordijski cvor jugoslavenskog vrtloga. Nema u Jugoslaviji raznih naroda, ni suprotnih državnih ideja. Hrvati, Srbi, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, Albanci, za Clissolda su ime na bez sadrzaja, a oni, koji ih nose, nemaju vlastite fizionomije ni prava. Postoji samo Jugoslavija, i Clissold, koji ne «kani nista dokazivati», smatra dokazanim, da su rodoljubi i, sto je daleko vaznije, prijatelji Engleske, oni, koji traze velicinu Jugoslavije, dok su oni, koji ustaju protiv nje, izdajice, koji «traze ropstvo svoje zemlje». (Crljen, str 42.)
O tome govori za Projekt Velebit Kazimir Katalinić - U Zagrebu se bio upoznao i prijateljski se odnosio prema mnogim Hrvatima, a s nekima se toliko sprijateljio, da su se međusobno oslovljavali s “ti”, te su Clissolda iz milja nazivali “Štefekom”. No zahvaljujući tom himbenom “prijateljstvu”, neki su Hrvati koji su putničkim brodom kanili doći u Argentinu, bili na intervenciju Clissolda skinuti s broda, uhapšeni i na brzinu izručeni Jugoslaviji. (Hrvatski tjednik, br.44.)
Čak i Crljen, donekle i s malo iznenađenja zapaža kako je Clissold bio “povrsan i dalek od stvarnosti”, ali da je morao osjetiti i prepoznati teznje i volju Hrvata, to više što je proveo godine boravka u njegovoj sredini. Ali tu on ide i dalje kad pita..
“Zasto je poslao u smrt cak i istaknute hrvatske antifasiste, krive samo zbog svog rodoljublja i drzavot vome svijesti? Zasto je izrucio partizanima briljantnog Milivoja Magdica, bivseg komunistu, koji je kroz burne intelektualne i dusevne lomove nasao Boga i svoju domovinu Hrvatsku, a cija je oporba svakom desnom totalitarizmu, nakon sto se je lijevog s mukom otresao, bila dokazana i notorna? U kojem je mracnom zakutku svog intelekta nasao Clissold oprav nara i matematicara visokih kontura, Danijela Uvanovica? Jos u Zagrebu su bill intimni i pravili zajednicke planove o Uvanovicevom odlasku u Englesku. U Rimu je poslije rata Clissold nastavio tako vjesto glumiti svoje prijateljstvo, te je Uvanovic sama dva dana prije vlastitog uhicenja vecerao s Clissoldom, da bi posredovao za neke uhicene znance. Kad je pak sam bio uhicen, nije vise mogao «prijatelja» Clissolda vidjeti. Znao je Uvanović zasto ga Titovi partizani ubijaju, all su mu preneraženom zadnji časovi bill zagorčeni sviješću, da su ga krvniku predali oni, kojima
je godinama nastojao biti lojalnim prijateljem.”
U svom razočaranju i tolike godine poslije, on zaboravlja da je Clissold bio tek podređeni Fitzroyu McLeanu, posebnom obavještajcu i gostu u samom vrhu NOVJ i kome je u znak zahvalnosti Tito omogućio kupiti Palaču Boschi u srcu staroga grada Korčule.
Nije istinito opravdanje Engleza, zaključuje Danijel Crljen, da su postupali protiv Hrvata mimo vlastite volje i pod pritiskom obveza preuzetih prema svojim komunistic kim saveznicima. Amerikanci su imali jednake obveze, ali su njihovi postupci prema Hrvatima bill drugaciji, pa cak i suprotni.
Amerikanci su svakako imali jednake obveze o izručenju, ali su njihovi postupci prema Hrvatima bill bitno drugaciji, pa cak i suprotni., primjer je upravo grupa Magdic-Uvanovic, s kojom je bio povezan i general Moškov. U toj stvari je drzžavni tajnik S.A.D. Dean Acheson dao " najkracim putem informirati Americko poslanstvo u Rimu o sluzbenom stavu americke vlade: od sedam ljudi povedenih na izrucenje nitko osim gen. Moskova ne moze biti smatran ratnim krivcem, prema tome ne moze ni biti izrucen". Komentar je generala bio: «Nismo navikli primati zapovijedi iz Američke ambasade»..
Ostaje naravno pitanje odluke o povlačenju prema Austriji od nekoliko dana prije gubitka Zagreba upravo radi predaje engleskoj strani, tu je i došlo do sukoba koji će ostati bješnjeti i u emigraciji, između Pavelićeve strane koja je zastupala taj plan i Luburićeve koji se tome oštro protivio."
V.Z. (ODJEK)
DOBRO JUTRO 22.2.2024.
Od najmanje srdele do čitavih imperija, sve se bori i tvrdi, duboko diše i prilagođava se da preživi, nadigra i zavlada. Tko tako kaže vidi bezbroj dokaza i primjera da je tako. Daje to ipak i veliki osjećaj usamljenosti, život u svijetu kojem je jedini ili prvi aksiom da je sve neki oblik prilagodbe, nagodbe, ucjene i sile. Ljudi žele biti voljeni i voljeti, biti prepoznati i kao nešto i netko u čemu su oni "baš oni" a ne tek korisni ili opasni pa ih se zato trpi ili se s njima zato intimno. Jedno s drugim ide teško... bio je u "onoj vojsci" zastavnik koji je trenirao boks pa nas izazivao u slobodno vrijeme predviđeno sportu na neki tvrđi sparing, sjećam se kako sam mu tumačio - dokle ja u sebi znam da mi se može dogoditi da vas tri puta za redom udarim vještije pa se namrštite i to mi se vrati drukčije, to je glupa ideja. I to jest tako. Ali mi bi ipak htjeli da nešto nema u sebi pitanje jačih i slabijih nego je sasvim osobno i sklono.
Bogatstvo je u neovisnosti od bogatstva, ljubav je uvijek ..kako kažu za taj osjećaj hercegovci "od volje", uvjetovana ljubav je tek trgovina. Eto, ja nisam našeg Bagginsa naučio niti osnovnoj poslušnosti, ovce nemam i ne treba mi ovčar, znam se braniti i bez njega a na izložbe i natjecanja u poslušnosti džukele o ne primaju, treba mi kakav osjeća da hoće biti pa je takav, siguran, najbolje društvo.
Cigani su uz Savu kod današnjeg HRT kosili travu i skupljali sijeno, ja sam se tada igrao tamo i s njima naučio jahati nekako, eto to sam zapamtio kao osjećaj slobode i privrženosti i draža mi je uspomena od svih školskih natjecanja u graničaru i glupih sletova.
Gdje možete ..budite slobodni i idealisti budite, laže vam ovo vrijeme da sve mora biti trgovina ili rat, možda ćete i malo lošije proći ali bar ćete biti vi a ne što morate biti. Ako ste jači onda drugi jedva čekaju da zaspete, ako ste slabiji morate na spavanje kad vam jači kažu, tako bi to mogli simbolički reći. Ako ste izvan toga..možete do jutra peći kukuruze i razgovarati.
Dobro vam jutro, ne dajte se. Ne dajte se ovom svijetu sile.
DOBRO JUTRO 21.2.2024.
Meteorski naši uspjesi obično dovedu do toga da progore ventili ili se raspadnemo kao Amy Winehouse, ona promišljena i uporna postignuća nas iscrpe i ponize kao likove činovnika u romanima francuskog i ruskog realizma, sve između je opet u nekom omjeru ruka, grana, vrabaca i golubova koji je domišljat i čvrst i... i jednostavno ne da da uspjeh bude neka luda sreća zbog uspjeha. Konačno, svaki uspjeh je tek što uspije običan i blijed i traži novi. Moramo voljeti, voljeti što radimo ili jesmo, uspjeh je kao samostalna veličina slaba vajda...a vidite, svi pričaju o uspjehu. Sav taj život je mimo uspjeha, bome i bez toliko hvaljene sreće kao nekog zapljuvanog stanja euforije, i uspjeh i sreća su nuzgredna vabilica za kratkonogu divljač, šarene i šećeraste vune na štapiću u lunaparku. Ali ako nešto ima smisla..one strasti i potrebe za ostvarenjem i misijom, ako nas kamen koji prevrćemo uz brijeg ispunja smislom dakle i blagoslovom davanja, onda to nešto vrijedi. Eto, meni je cilj i ispunjenje i ovih riječi u tome da nekome osvijetlim početak dana, ne da taj pomisli kako je Vanja pametan ili vješt, odavno ne i da sam naočit...kao iz serija o spasiteljima na plaži ili vatrogasac u Gladi, romanu Knuta Hamsuna. Moć, novac, obline, titule, lente, limene zaprege s otto motorima, sve je to ili alat za nešto što vrijedi ili ništa, ova je trim staza da bi bili i shvatili a drugo je šuplja prijevara, nisu tolike noći probdjeli ljudi kraj teleskopa da bi "izašli u astronomskom časopisu" i da je sve tome okrenuto i posvećeno što su otkrili neku rupu na nekom nebeskom mjesecu i nazvali je po teti Doris.
Zato i ovaj dan počinjem kako ću ga i završiti, svjestan da sam u kavezu okolnosti i ograničenja ali u treperavoj prilici za osjećajem one tople ispunjenosti i strasti koja nas jedina može pokretati a da nas ne samelje. I ljubavi, da i ljubavi, jer je ljubav upravo to o čemu govorim. Radi premoćne ideologije banalnosti, čak i socijalne mimikrije, mi se u ovome nekako i prikrijemo, tko bi svakome objasnio da nas ono što ima smisla i duboke privlačnosti nešto neopipljivo i neštipljivo, vidite da je svijet sasvim poblesavio još u evolucijskom praskozorju, biti budaletina je tvrda socijalna obaveza.
Našiljimo olovke i zagrijmo motore naših ribarica..ovo je s ribaricama zvučalo prikrivenomisionarski, i udarimo se po koljenima pa krenimo u dan. A kako će to izgledati, da, kao oni sumorni satovi tjelesnog s glupim "odruči, predruči" i kozlićima koje preskačemo u položaju fetusa ili raznožno kao kreteni...nema veze, to je tek površina. Dobro vam jutro i glavu gore.
iz poglavlja , Englesko postupanje i major Clissold
"Pogubnu britansku politiku Crljen vidi motorom izvedbenog dijela hrvatske tragedije, tako kao simbol tog postupanja u vanjskoj politici ali i konkretno 1945. on ističe britanskog obavještajca i književnika Clissolda. Tako Crljen piše " Major Clissold, koji je kao lektor engleskog jezika na Sveucilistu u Zagrebu, funkcioner engleskog konzulata i usput istaknuti engleski špijun postao strucnjakom za hrvatske «ratne zločince», napisao je poslije rata knjigu «Whirl Wind» (Vihor), u cijem je predgovoru rekao: «Na stranicama ove knjige ne kanim nesto dokazivati ili moralizirati... Hocu samo da pokusam iznijeti ono, sto se dogodilo u Jugoslaviji za vrijeme ratnih godina i kakvi su bili ljudi, koji su htjeli ropstvo ili veličinu zemlje». Englez Clissold suvereno je presjekao gordijski cvor jugoslavenskog vrtloga. Nema u Jugoslaviji raznih naroda, ni suprotnih državnih ideja. Hrvati, Srbi, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, Albanci, za Clissolda su ime na bez sadrzaja, a oni, koji ih nose, nemaju vlastite fizionomije ni prava. Postoji samo Jugoslavija, i Clissold, koji ne «kani nista dokazivati», smatra dokazanim, da su rodoljubi i, sto je daleko vaznije, prijatelji Engleske, oni, koji traze velicinu Jugoslavije, dok su oni, koji ustaju protiv nje, izdajice, koji «traze ropstvo svoje zemlje». (Crljen, str 42.)
O tome govori za Projekt Velebit Kazimir Katalinić - U Zagrebu se bio upoznao i prijateljski se odnosio prema mnogim Hrvatima, a s nekima se toliko sprijateljio, da su se međusobno oslovljavali s “ti”, te su Clissolda iz milja nazivali “Štefekom”. No zahvaljujući tom himbenom “prijateljstvu”, neki su Hrvati koji su putničkim brodom kanili doći u Argentinu, bili na intervenciju Clissolda skinuti s broda, uhapšeni i na brzinu izručeni Jugoslaviji. (Hrvatski tjednik, br.44.)
Čak i Crljen, donekle i s malo iznenađenja zapaža kako je Clissold bio “povrsan i dalek od stvarnosti”, ali da je morao osjetiti i prepoznati teznje i volju Hrvata, to više što je proveo godine boravka u njegovoj sredini. Ali tu on ide i dalje kad pita..
“Zasto je poslao u smrt cak i istaknute hrvatske antifasiste, krive samo zbog svog rodoljublja i drzavot vome svijesti? Zasto je izrucio partizanima briljantnog Milivoja Magdica, bivseg komunistu, koji je kroz burne intelektualne i dusevne lomove nasao Boga i svoju domovinu Hrvatsku, a cija je oporba svakom desnom totalitarizmu, nakon sto se je lijevog s mukom otresao, bila dokazana i notorna? U kojem je mracnom zakutku svog intelekta nasao Clissold oprav nara i matematicara visokih kontura, Danijela Uvanovica? Jos u Zagrebu su bill intimni i pravili zajednicke planove o Uvanovicevom odlasku u Englesku. U Rimu je poslije rata Clissold nastavio tako vjesto glumiti svoje prijateljstvo, te je Uvanovic sama dva dana prije vlastitog uhicenja vecerao s Clissoldom, da bi posredovao za neke uhicene znance. Kad je pak sam bio uhicen, nije vise mogao «prijatelja» Clissolda vidjeti. Znao je Uvanović zasto ga Titovi partizani ubijaju, all su mu preneraženom zadnji časovi bill zagorčeni sviješću, da su ga krvniku predali oni, kojima
je godinama nastojao biti lojalnim prijateljem.”
U svom razočaranju i tolike godine poslije, on zaboravlja da je Clissold bio tek podređeni Fitzroyu McLeanu, posebnom obavještajcu i gostu u samom vrhu NOVJ i kome je u znak zahvalnosti Tito omogućio kupiti Palaču Boschi u srcu staroga grada Korčule.
Nije istinito opravdanje Engleza, zaključuje Danijel Crljen, da su postupali protiv Hrvata mimo vlastite volje i pod pritiskom obveza preuzetih prema svojim komunistic kim saveznicima. Amerikanci su imali jednake obveze, ali su njihovi postupci prema Hrvatima bill drugaciji, pa cak i suprotni.
Amerikanci su svakako imali jednake obveze o izručenju, ali su njihovi postupci prema Hrvatima bill bitno drugaciji, pa cak i suprotni., primjer je upravo grupa Magdic-Uvanovic, s kojom je bio povezan i general Moškov. U toj stvari je drzžavni tajnik S.A.D. Dean Acheson dao " najkracim putem informirati Americko poslanstvo u Rimu o sluzbenom stavu americke vlade: od sedam ljudi povedenih na izrucenje nitko osim gen. Moskova ne moze biti smatran ratnim krivcem, prema tome ne moze ni biti izrucen". Komentar je generala bio: «Nismo navikli primati zapovijedi iz Američke ambasade»..
Ostaje naravno pitanje odluke o povlačenju prema Austriji od nekoliko dana prije gubitka Zagreba upravo radi predaje engleskoj strani, tu je i došlo do sukoba koji će ostati bješnjeti i u emigraciji, između Pavelićeve strane koja je zastupala taj plan i Luburićeve koji se tome oštro protivio."
V.Z. (ODJEK)
DOBRO JUTRO 22.2.2024.
Od najmanje srdele do čitavih imperija, sve se bori i tvrdi, duboko diše i prilagođava se da preživi, nadigra i zavlada. Tko tako kaže vidi bezbroj dokaza i primjera da je tako. Daje to ipak i veliki osjećaj usamljenosti, život u svijetu kojem je jedini ili prvi aksiom da je sve neki oblik prilagodbe, nagodbe, ucjene i sile. Ljudi žele biti voljeni i voljeti, biti prepoznati i kao nešto i netko u čemu su oni "baš oni" a ne tek korisni ili opasni pa ih se zato trpi ili se s njima zato intimno. Jedno s drugim ide teško... bio je u "onoj vojsci" zastavnik koji je trenirao boks pa nas izazivao u slobodno vrijeme predviđeno sportu na neki tvrđi sparing, sjećam se kako sam mu tumačio - dokle ja u sebi znam da mi se može dogoditi da vas tri puta za redom udarim vještije pa se namrštite i to mi se vrati drukčije, to je glupa ideja. I to jest tako. Ali mi bi ipak htjeli da nešto nema u sebi pitanje jačih i slabijih nego je sasvim osobno i sklono.
Bogatstvo je u neovisnosti od bogatstva, ljubav je uvijek ..kako kažu za taj osjećaj hercegovci "od volje", uvjetovana ljubav je tek trgovina. Eto, ja nisam našeg Bagginsa naučio niti osnovnoj poslušnosti, ovce nemam i ne treba mi ovčar, znam se braniti i bez njega a na izložbe i natjecanja u poslušnosti džukele o ne primaju, treba mi kakav osjeća da hoće biti pa je takav, siguran, najbolje društvo.
Cigani su uz Savu kod današnjeg HRT kosili travu i skupljali sijeno, ja sam se tada igrao tamo i s njima naučio jahati nekako, eto to sam zapamtio kao osjećaj slobode i privrženosti i draža mi je uspomena od svih školskih natjecanja u graničaru i glupih sletova.
Gdje možete ..budite slobodni i idealisti budite, laže vam ovo vrijeme da sve mora biti trgovina ili rat, možda ćete i malo lošije proći ali bar ćete biti vi a ne što morate biti. Ako ste jači onda drugi jedva čekaju da zaspete, ako ste slabiji morate na spavanje kad vam jači kažu, tako bi to mogli simbolički reći. Ako ste izvan toga..možete do jutra peći kukuruze i razgovarati.
Dobro vam jutro, ne dajte se. Ne dajte se ovom svijetu sile.
DOBRO JUTRO 21.2.2024.
Meteorski naši uspjesi obično dovedu do toga da progore ventili ili se raspadnemo kao Amy Winehouse, ona promišljena i uporna postignuća nas iscrpe i ponize kao likove činovnika u romanima francuskog i ruskog realizma, sve između je opet u nekom omjeru ruka, grana, vrabaca i golubova koji je domišljat i čvrst i... i jednostavno ne da da uspjeh bude neka luda sreća zbog uspjeha. Konačno, svaki uspjeh je tek što uspije običan i blijed i traži novi. Moramo voljeti, voljeti što radimo ili jesmo, uspjeh je kao samostalna veličina slaba vajda...a vidite, svi pričaju o uspjehu. Sav taj život je mimo uspjeha, bome i bez toliko hvaljene sreće kao nekog zapljuvanog stanja euforije, i uspjeh i sreća su nuzgredna vabilica za kratkonogu divljač, šarene i šećeraste vune na štapiću u lunaparku. Ali ako nešto ima smisla..one strasti i potrebe za ostvarenjem i misijom, ako nas kamen koji prevrćemo uz brijeg ispunja smislom dakle i blagoslovom davanja, onda to nešto vrijedi. Eto, meni je cilj i ispunjenje i ovih riječi u tome da nekome osvijetlim početak dana, ne da taj pomisli kako je Vanja pametan ili vješt, odavno ne i da sam naočit...kao iz serija o spasiteljima na plaži ili vatrogasac u Gladi, romanu Knuta Hamsuna. Moć, novac, obline, titule, lente, limene zaprege s otto motorima, sve je to ili alat za nešto što vrijedi ili ništa, ova je trim staza da bi bili i shvatili a drugo je šuplja prijevara, nisu tolike noći probdjeli ljudi kraj teleskopa da bi "izašli u astronomskom časopisu" i da je sve tome okrenuto i posvećeno što su otkrili neku rupu na nekom nebeskom mjesecu i nazvali je po teti Doris.
Zato i ovaj dan počinjem kako ću ga i završiti, svjestan da sam u kavezu okolnosti i ograničenja ali u treperavoj prilici za osjećajem one tople ispunjenosti i strasti koja nas jedina može pokretati a da nas ne samelje. I ljubavi, da i ljubavi, jer je ljubav upravo to o čemu govorim. Radi premoćne ideologije banalnosti, čak i socijalne mimikrije, mi se u ovome nekako i prikrijemo, tko bi svakome objasnio da nas ono što ima smisla i duboke privlačnosti nešto neopipljivo i neštipljivo, vidite da je svijet sasvim poblesavio još u evolucijskom praskozorju, biti budaletina je tvrda socijalna obaveza.
Našiljimo olovke i zagrijmo motore naših ribarica..ovo je s ribaricama zvučalo prikrivenomisionarski, i udarimo se po koljenima pa krenimo u dan. A kako će to izgledati, da, kao oni sumorni satovi tjelesnog s glupim "odruči, predruči" i kozlićima koje preskačemo u položaju fetusa ili raznožno kao kreteni...nema veze, to je tek površina. Dobro vam jutro i glavu gore.
6 Things You Need Right Now
DOBRO JUTRO 17.2.2024.
Budu nekad i dani mirniji, mi u času sagradimo, preplavi nas, onaj lijep i građanski osjećaj mira i kontrole nad zbivanjima, učini nam se da se zna red i kako se to radi. Jeste li kad, kad ste bili na kakvoj sahrani, osjetili čemu one zapravo služe... tome osjećaju služe nas živih da imamo bar neku, uzajamnu kontrolu čak i nad smrću i ukupno. Silnija je ali smo naučili kako s njom. Tome da kao kad netko ide u vojsku, neko je vjenčanje ili promocija, mi ako se lijepo obučemo i fotografiramo i ako je neka glazba onda da smo mi doveli stvari u okvir, znamo kako se to radi i koje boje i melodije trebaju biti i ako to slijedimo onda je to ipak u redu. Neće nas zateći, piše negdje kako se to radi, karmine su, misa je zadušnica, fotografije su s nazubljenim rubom poslije apfelstrudela na obljetnicu i mi nismo sami protiv razbijačkih i supijanih sila prirode i zemlje nego postoji neki operativni filter..o kako nam treba taj filter pa ja to sa sedamnaest nisam još sanjao. Sa sedamnaest smo još kao prva pisma Marine Cvetaeve Efronu kad ga pita " ..pa vas moram ovako direktno pitati, zašto ste bili jučer tako hladni prema meni", mi smo tek odškrinuli vrata svijeta i gurnuli u njih nogu pa gledamo čitavi proći...kasnije ćemo tek gledati jesu li se vrata za nama zalupila.
Sjedili smo sinoć u kavani koncertne dvorane u četvero i uspoređivali izvedbe Mozarta i Bucknera, dirigent je za susjednim stolom briljirao u razgovoru s domaćinom onako austrijski umjereno duhovit i kao živ spomenik senzibiliteta i upornosti, sve je bilo u kavani puno i preplavljeno onom tihom kakofonijom istodobnih razgovora koji se spoje u jedno razigrano tkanje zvuka, rasvjete i svih tih emocija koje se isprepletu i priguše tom pitomom živosti koja je u srži i Praške simfonije i plavih i crvenih pretplatničkih oktava i sve se učini u tom času u nadmoćnoj privremenosti koja je obuzdala strepnju od posjeta Institutu za rak i tumore, obračune struje, smrt Navalnog isto kao nekad vijesti iz Galicije ili tjeskobnu i bolnu pobjedu Hedervaryja na izborima 1897.
Sjetim se i rujna daleke već prve ratne godine i orguljaškog koncerta Marija Penzara u franjevačkoj crkvi na Kaptolu i... padala je kiša i u par dana me čekala sva silina tih zbivanja još bliže i neposrednije a ja sam već hodao dolje prema Opatovini pa preko opustjelog Dolca kući i kiša mi je ulazila u cipele. Ali ja sam se držao za taj osjećaj "da se zna" kako nositi taj osjećaj i sraz moje biološke i svake nespremnosti na sve što me čeka kao...kao kad sam poslije smrti oca vozio gradom svoj Volvo 440gl i isto je kišilo, brisače sam podesio da rade sporo i ja sam vozio sporo, i isto je s kazete svirala Praška simfonija i činilo se da postoji taj filter između mene i fenomena smrti i svega što život nosi, pa i oni plotuni na sahranama koji su poslije Penzara uslijedili i kad se dodirnu obrazi u simboličan poljubac majke i žene stradalog i sve što nas čeka ili nam još u plućima bubnja imaju i trebaju taj red....nije važno kako je frivolno mislio Filip o Bobočki ali čak je i to tek dio prešućene ukupnosti svih naših oluja i potonuća.
Nemojte podcijeniti tu potrebu, misliti da vas neće dostići i da ste vi ta avangarda kojoj to neće trebati, sve je to oduvijek tu. Subota je, uživajte tu subotu, popijte poslije tržnice šnaps, jedite uz film pržene i ušećerene bademe, budite dobro. Živjeli, sretni bili...i Lipički Studenac pili.Edit this text to make it your own. To edit, click directly
on the text to start adding your own words.
DOBRO JUTRO 17.2.2024.
Budu nekad i dani mirniji, mi u času sagradimo, preplavi nas, onaj lijep i građanski osjećaj mira i kontrole nad zbivanjima, učini nam se da se zna red i kako se to radi. Jeste li kad, kad ste bili na kakvoj sahrani, osjetili čemu one zapravo služe... tome osjećaju služe nas živih da imamo bar neku, uzajamnu kontrolu čak i nad smrću i ukupno. Silnija je ali smo naučili kako s njom. Tome da kao kad netko ide u vojsku, neko je vjenčanje ili promocija, mi ako se lijepo obučemo i fotografiramo i ako je neka glazba onda da smo mi doveli stvari u okvir, znamo kako se to radi i koje boje i melodije trebaju biti i ako to slijedimo onda je to ipak u redu. Neće nas zateći, piše negdje kako se to radi, karmine su, misa je zadušnica, fotografije su s nazubljenim rubom poslije apfelstrudela na obljetnicu i mi nismo sami protiv razbijačkih i supijanih sila prirode i zemlje nego postoji neki operativni filter..o kako nam treba taj filter pa ja to sa sedamnaest nisam još sanjao. Sa sedamnaest smo još kao prva pisma Marine Cvetaeve Efronu kad ga pita " ..pa vas moram ovako direktno pitati, zašto ste bili jučer tako hladni prema meni", mi smo tek odškrinuli vrata svijeta i gurnuli u njih nogu pa gledamo čitavi proći...kasnije ćemo tek gledati jesu li se vrata za nama zalupila.
Sjedili smo sinoć u kavani koncertne dvorane u četvero i uspoređivali izvedbe Mozarta i Bucknera, dirigent je za susjednim stolom briljirao u razgovoru s domaćinom onako austrijski umjereno duhovit i kao živ spomenik senzibiliteta i upornosti, sve je bilo u kavani puno i preplavljeno onom tihom kakofonijom istodobnih razgovora koji se spoje u jedno razigrano tkanje zvuka, rasvjete i svih tih emocija koje se isprepletu i priguše tom pitomom živosti koja je u srži i Praške simfonije i plavih i crvenih pretplatničkih oktava i sve se učini u tom času u nadmoćnoj privremenosti koja je obuzdala strepnju od posjeta Institutu za rak i tumore, obračune struje, smrt Navalnog isto kao nekad vijesti iz Galicije ili tjeskobnu i bolnu pobjedu Hedervaryja na izborima 1897.
Sjetim se i rujna daleke već prve ratne godine i orguljaškog koncerta Marija Penzara u franjevačkoj crkvi na Kaptolu i... padala je kiša i u par dana me čekala sva silina tih zbivanja još bliže i neposrednije a ja sam već hodao dolje prema Opatovini pa preko opustjelog Dolca kući i kiša mi je ulazila u cipele. Ali ja sam se držao za taj osjećaj "da se zna" kako nositi taj osjećaj i sraz moje biološke i svake nespremnosti na sve što me čeka kao...kao kad sam poslije smrti oca vozio gradom svoj Volvo 440gl i isto je kišilo, brisače sam podesio da rade sporo i ja sam vozio sporo, i isto je s kazete svirala Praška simfonija i činilo se da postoji taj filter između mene i fenomena smrti i svega što život nosi, pa i oni plotuni na sahranama koji su poslije Penzara uslijedili i kad se dodirnu obrazi u simboličan poljubac majke i žene stradalog i sve što nas čeka ili nam još u plućima bubnja imaju i trebaju taj red....nije važno kako je frivolno mislio Filip o Bobočki ali čak je i to tek dio prešućene ukupnosti svih naših oluja i potonuća.
Nemojte podcijeniti tu potrebu, misliti da vas neće dostići i da ste vi ta avangarda kojoj to neće trebati, sve je to oduvijek tu. Subota je, uživajte tu subotu, popijte poslije tržnice šnaps, jedite uz film pržene i ušećerene bademe, budite dobro. Živjeli, sretni bili...i Lipički Studenac pili.Edit this text to make it your own. To edit, click directly
on the text to start adding your own words.
Shop the Essentials
.DOBRO JUTRO 18.2.2024. Mi smo kao one prve, stare fotografske kutije. Svi smo donijeli sa sobom, negdje u dnu oka svoje sasušene boli i tihe, srasle s nama već vlastite krivnje i neoproste. Znam ja, neki i vide te žigove bez tinte, bljesnu ponekad, izvire u žurbi ispod košulje. Vidim kako gledaju ljudi ljude, kako spaze pa se prave da nisu i ne govore, štede se. Samo uspore na čas glas kad ugledaju pa kao ništa, a vidjeli su što drugi nosi i grize ga. Zamjerimo mi sami sebi još najteže, i ne znamo da zamjerimo, i uvjerimo se da nemamo zašto, i da imamo ali da nas nije briga se uvjerimo, čak i uistinu zaboravimo. Uzalud sve. I kome smo zgriješili i pred kim smo, ne pomaže tu ništa, čovjek je sebi najveće zlopamtilo a da i ne zna. A ja ću si, vidite, još i neku gadost oprostiti pod naglost ili zaigranost ali kukavičluk nikada..pustimo sad. Sjećam se jednih klesara, braće, podrijetlom brčaka iz Sopnice, imali su kuću blizu onog potoka blizu Sljemena gdje je bila nekad jeftina zemlja zbog klaonice..smrdio je nekad taj potok i crvenio, radili su godinama s jednim krupnim i šutljivim momkom od Drvara. Bili su marljivi, jedan i nagle prirode ali glavni među njima stabilan i smiren, podebeo, onako srdačan i proračunat ali ne loš. Bio je taj momak plav i šutljiv, vrlo jak i jednostavan ali čudno smiren, jednom se kod montaže udario čekićem po prstima... bome, niti trepnuo nije. E tu su oni, prvo izdaleka, počeli pričati što je taj prošao ili bio u godinama koje nikad nije spominjao i koje je preskakao, čudno je bilo i upadljivo da tako sve lako podnosi. Ne čak lako, nekako naviknuto i ugaslo. I jednom su oni kupili živo svinjče, nešto su slavili, i tražili su tko će...nisu oni niti znali niti mogli, njihov je otac radio teraco i rodili su se svi osim najstarijeg kraj tog potoka i smekšali samo su gledali kako će ovaj. Nije. Jedan od njih me pogleda tih dana i kaže mi samo- zna. Zna, dakle, da smo ga osjetili. Pročitali. Vidite, slično je bilo i među sasvim drukčijim ljudima jer... mi smo svi i osim svega još uvijek utopljeni u mitsko, usmeno i intuitivno, onako preplašeno intuitivno još iz vremena prije svih zapisanih istina. Ali pustimo to sad, ja bih mogao danima pričati o najrazličitijem, sjećam se i kako se u nekoj emisiji pok. nogometni Ćiro zagledao u bijesnog kiropraktičara koji je kod njega gostovao i razmahao se i... u času ga pogleda Ćiro i kaže mu mekim glasom i u nekoj unutarnjoj objavi jer ga je osjetio duboko mu kaže- nisi ti nikog ubio. Strašan je to bio trenutak, ovaj je ostao u čas gol i ukočen, sam sa svojim teškim životom i izdajama i opet ga je preplavilo, pogrubio je opet u čas vidljivo da se zaštiti. Nekom je dano da zida, netko liječi na Jordanovcu plućne bolesti i nekom je dano da čuje, nekom da govori. A svi su nečim gonjeni i svatko ima gdje se ne bi vratio na svom putu jer je ostalo nešto neodgovoreno ili nezaraslo. Velika je stvar moći razumjeti drugoga, možda i najveća. Sebe..mislim, ne znam je li kome dano razumjeti. Možda je i ovo mali oratio protiv ateizma, možda i nije. Nedjelja je, nama osobito knjiški dan, drukčije se zadubimo kad ne očekujemo vijesti koje nas mogu zaskočiti ili pak traže onu malu i običnu pažnju i spremnost ali ipak traže, nedjeljom bi svatko rado imao koji sat u kojem ne mora biti dorastao. Da, velika je stvar i moći imati u kući mir među sobom, onaj prepuštajući i ljekovit mir. Mi ga imamo, ja ga dakle imam, za ovo treba četvero, mir sa sobom pa međosobno i u oba smjera. To je naći u vagonu ključeva i brava da svaki ključ sve bitne brave zna i otvara. Ne vjerujem u toliku slučajnost, uhvatim se kako mislim da to mora imati neku svrhu. Razlog od onoga što je tako namjestilo. Ulovio sam trenutak i dan za težu temu, dobro vam jutro. Neka vas prati i grije sunce kraja kalendarske zime. Ono u vama neka vas prati, i ono što prati svakoga...i gleda kako da mu zašije i zaliječi sve što sami nismo znali zašiti. (Vanja Zlatović, ODJEK) |
Idealizam je činjenica a ne stvar interpretacije ili medijski blef, ja ne kažem niti da je on vrlina sui generis nego da jest ili nije. Za svoga života sam susreo ili vidio par ekspresija besprimjernog idealizma, junaštva, hrabrosti ili predanosti i to mi je dokazalo i utvrdilo me u tome da neki osjećaji mogu stvarati kod ljudi takve ispade u žrtvu kakve možemo očekivati da će se dogoditi opet ili se događaju ma kako to “portali ili politika” ( danas su svi do jednoga portala politički) cijenili ili objašnjavali. Također, koliko se god idealizam drugih ili prisvajao ili negirao…to baš ništa ne mijenja na stvari. Naravno, neke ideje i emocije stvaraju i potiču u ljudima takve unutarnje razloge i događaje dok neke i ciničnije ideje i emocije, razlozi i okolnosti to ne čine ma koliko se tko trudio da nešto prikaže kao zavedenost ili poluinformaciju a nešto kao ekspresiju nekog etičkog stava. Primjerice, život Alemke Markotić je neusporedivo izraženije idealističan i samoprijegoran i tražio je daleko više samodiscipline nego život maloga Pernara ili Severine, to su neusporedive biografije u svakoj dimenziji i na svaki način i suludo je postavljati za uzor nekom aktivizmu ili pokretu ove druge jer neće to polučiti nikakve rezultate i čak imitacija može biti samo društveno štetna. I jest. Kako se bezumno kralo u ime ideje hrvatske slobode a tako su se i najsvjetlije i najnesebičnije žrtve podnosile u isto ime, primjeri šume Rosinjače ili štafete smrti nisu usporedivi s bdijenjem pred Saborom hrvatskih liberala ili glumačkim pothvatima Rade Šerbedžije sa Svetlanom Ražnjatović, to bi bilo neozbiljno uspoređivati. Šteta je što se lijeva ideja u Hrvatskoj posve ugasila odrekla žena koje noću hodaju po staklu i sprječavaju tragedije ili krojačica, bolničara i čitavih regija u zemlji i okrenula jergovićijanstvu, jednako je šteta da se na svetoj žrtvi Škabrnje podmeće imperijalizam Donskog manastira i najniža ex-kgb lažna rusofilija. Ali što ću vam ja. Niti će sve cure postati starlete i zanemariti školu …ma koliko se trudili, niti će svi mladi postati zaposlenici državnih agencija ili agenti nekretnina za rasprodaju sela i otoka. Niti će se ušetati balkanske ekspoziture Vladimira Vladimiroviča u Osijek. Osijek neće biti Osek kao niti Odjek što neće biti Odek. Uz svo poštovanje i prijateljstvo sa susjedima kakvih ja imam bezbroj, od Niša do Bihaća i Tuzle. Ipak, polako i opet se u mladima vidi potreba da ne kradu i lažu, oni su cvijeće koje će naše naraštaje pozlatiti i potvrditi kao neuzaludne.Visitors want to know more about a company. Make this text focused, direct, and informative. |
odjek@consultant.com.